Donosimo novi nastavak priče o Transpersonalnoj psihologiji, autora kolege Milana Mirkovića:

„TP-psiholozi poimaju Duh ne samo kao suštinu ljudske prirode, već i kao temelj i cilj kozmičke evolucije. Sveobuhvatno razumijevanje ljudskih bića i svemira zahtijeva uključenje duhovnih fenomena“ (Jorge N. Ferrer, 2002).

Nakon dva prethodna, mahom faktografskao napisa na temu Transpersonalne psihologije (TPP), vrijeme je da krenemo u malo dublju problematiku. Na tom putu, čim malo zagrebemo po površini nailazimo na terminologiju, doživljaje i ponašanja koja upućuju na religijske svjetonazore. Stoga ćemo se ovaj put pozabaviti tom tematikom.

Pa, krenimo od početka. Od pamtivijeka je čovjek naslućivao i vjerovao u postojanje jedne više i nedokučive stvarnosti unutar sebe, kao i u neki misteriozni Izvor izvan sebe iz kojeg taj viši entitet vječno crpi snagu i nadu u bolji svijet. Koncept tih entiteta mijenjao se je, i dalje se mijenja (evoluira) sukladno razvoju umnih sposobnosti čovjeka, konkretno – njegove svijesti, a taj je povijesni proces na današnjem stupnju saznanja relativno lako pratiti, kako na razini pojedinca, tako i kod raznih društvenih zajednica te kod čitavog čovječanstva kao vrste.

Tako u primitivnim društvima susrećemo koncept zaštitničkog duha kojeg čovjek smješta u neke životinje, prirodne sile ili fetiše, a ljudi su ih štovali i njima se klanjali. U staroj Grčkoj pojam daimon je označavao zaštitnički duh, bogoliku moć, savjest. Kod starih Egipćana koncept Ba najviše sliči zapadnjačkom pojmu duše, aspektu ljudskog bića koji nastavlja život nakon smrti tijela. U starom Rimu je pojam genius označavao duševnu snagu, talent, duh-zaštitnika. Na Dalekom istoku milenijima postoji pojam atman čije značenje upućuje na unutrašnju svijest, božansku suštinu osobnosti; pojam koji odgovara zapadnjačkom pojmu duše. I dandanas u svim jezicima postoji neki lingvistički izvor (duh, duša, soul, seele, alma, anima, âme, esprit, psyche,...) koji ukazuje na izvjesnu vitalizirajuću silu unutar psihičkog sustava čovjeka, a koja ne može biti spoznata iz rakursa ovog našeg vidljivog svijeta.

Razvoj ovih intuitivnih uvida možemo pratiti i u naše, nazovimo ga uvjetno - znanstveno doba. U nastavku ću navesti nekoliko primjera. Za Fechnera (1835), poznatog kao osnivača psihofizike (eksperimentalne psihologije), manje se zna da je postulirao i neke sile u dubljim stupnjevima psihe, ispod praga svjesnosti, s funkcijom buđenja ljudske vrste u stanja viših stupnjeva svijesti (usput, jasno mi je zašto se za ovu pojedinost Fechnerovog genija nije znalo u vrijeme mojih studija, a to je bilo prije oko pola stoljeća u vrijeme striktno materijalistički i redukcionistički orijentirane Psihologije, no manje mi je jasno zašto je to tako i dandanas!). Pierre Janet (1889) zaključuje da se dobar dio mentalne aktivnosti odvija izvan ljudske svijesti. F.W.H. Myers postulira termin “subliminalna svijest” kao vrata u dublje slojeve psihe. Sigmund Freud drži da su razni fizički simptomi kao i psihičke smetnje povezane s potisnutim instinktima, porivima i nagonima koji su tamo zaštićeni obrambenim mehanizmima. Alfred Adler naglašava važnost samosvijesti ili snage volje (više razine svijesti!). C.G. Jung pronalazi slike i simbole (arhetipove) u dubljim slojevima psihe koje naziva kolektivnim nesvjesnim. Viktor Frankl primarnu snagu čovjeka nalazi u potrazi za smislom (viša razina svijesti!), idealima i vrijednostima za koje čovjek odlučuje da može živjeti pa i umrijeti. Neuspjeh u potrazi za smislom dovodi ga do egzistencijalnog vakuuma > egzistencijalne krize > egzistencijalne neuroze.
Ta stanja, ili ti psihički prostori, ili što god bilo to što se gore navodi, uvijek predstavljaju onaj vrhunac kojem je čovjek stremio kroz čitavu svoju povijest, a i dalje mu teži, možda i više nego ikad. Oni koji su imali sreću da ga iskuse izvješćuju da je to stanje u kojem se konačno nalazi smisao postojanja, pružajući nemjerljiv izvor intuicije, životne mudrosti i kreativnosti. Konačno, važno je istaći, da sve to čemu je čovjek tijekom čitave svoje povijesti težio nije niša drugo nego njegova, i naša, vlastita istinska priroda.

Taj vrhunac kojem čovjek vječno stremi, ili to stanje vrhunske kreativnosti, premda latentno zadano u visokoorganiziranoj tvari ljudskog mozga, ortodoksna Psihologija nije marila uvrstiti među predmete svojeg istraživanja, već ih je spremno prepustila religiji i/ili tzv. okultnim „znanostima“. Sve to usprkos činjenici da su TP fenomeni, iskustva i ponašanja – eminentno psihološke činjenice, neovisno o tome koje će im tumačenje netko pridati.

U novije vrijeme, slijedom višestoljetnih kontroliranih (laboratorijskih i ne-eksperimentalnih) istraživanja ljudske (pod)svijesti, Transpersonalna psihologija (TPP) se laća posla ulaska u taj psihički prostor, polazeći od činjenice da mi kao ljudska bića posjedujemo jedan dublji i širi, transpersonalni self, iznimne organizacije i kreativnosti, a čiji korijeni zadiru u duboke nesvjesne psihičke procese onkraj granica uobičajene budne svijesti. Roberto Assagioli drži da je TP-self koristan hipotetski konstrukt koji predstavlja najbližu psihološku inačicu starog pojma duše (Assagioli, 1993).

E sad, obzirom da se ovdje radi o istom ili sličnom psihičkom prostoru, te istim ili sličnim iskustvima i ponašanjima (toliko da se u mnogo slučajeva oni uopće ne mogu razlikovati jedni od drugih) kojim s jedne strane vjekovima dominira religija, a s druge sad ih i TPP pokušava obuhvatiti te racionalno osvijetliti, bilo je samo pitanje vremena kad će među njima doći do nesporazuma. Tako i danas mnogi kršćani fundamentalističkih svjetonazora kritiziraju TPP jer je povezuju s New Age pokretom, a neki drugi smatraju da ulaskom u ovu problematiku, TPP „predlaže alternativni sustav vjere koji odvraća mlade ljude od institucionalizirane religije“ (Lewis & Melton, 1992).
No, prava je istina da je TPP teološki neutralna jer niti izgrađuje niti ruši niti jednu od postojećih formalnih religija ili tradiciju religijske prakse, već dapače - „TPP dozvoljava svakoj „duhovnoj psihologiji“ da govori sama za sebe, ne pokušavajući je objasniti konvencionalnim psihoanalitičkim, bihevioralnim, kognitivnim ili neurološkim terminima“ (Tart, 1992).

Nije naodmet istaći kako na ovom polju i inače vlada pozamašni semantički metež (bez potrebe ulaska u detalje, dovoljan dokaz za to je npr. poistovjećivanje značenja riječi duhovno s religijskim, kršćanstva s katoličanstvom, prigodno deklariranog vjernika sa ekstatičnim mistikom u samostanu, itd).

Radi što jasnije distinkcije između TPP i religije, TPP transpersonalne doživljaje naziva duhovnim, a ne religijskim iskustvima. Pri tome, termin duhovno se poima u njegovom najširem smislu, „uključujući ne samo specifična religijska iskustva, već sva stanja svijesti i sve one funkcije i aktivnosti koje imaju veze s najvišim vrijednostima: etičkim, estetskim, herojskim, humanističkim, altruističkim“ (Assagioli, 1991).
Još očitiju razliku uviđamo ako duhovno usporedimo s organiziranom religijom. S jedne strane imamo, kako to Stanislav Grof zapaža u svojoj Psihologiji budućnosti, institucionaliziranu grupnu aktivnost koja se odvija u predodređenim prostorima (crkvama ili hramovima), predvođenu hijerarhijski postavljenim uglednicima koji mogu ali ne moraju imati osobnih iskustava duhovne stvarnosti, a nerijetko se fokusirajući na postizanje dodatnih, sasvim sekularnih ciljeva: političke moći, posjeda, novca i drugih svjetovnih dobara (Grof, 2000).
S druge strane, pak, Transpersonalna psihologija drži da je duhovnost privatna, eminentno intimna aktivnost tijekom koje se pojedinac nalazi u posebnom i neposrednom odnosu s Izvorom (višom, konačnom stvarnošću), te stoga za svoje odvijanje ne iziskuje niti posebno mjesto, niti ikakvog medijatora.

U cilju izbjegavanja daljnjih nesuglasica, TPP nastoji usredotočiti svoje proučavanje samo na ona transpersonalna iskustva koja nisu religijske prirode. No, ni to nije jednostavno, obzirom da među njima postoji izvjesno fenomenološko preklapanje. Pri tome valja znati da se samo neka TP iskustva odnose na religijske sadržaje, ali sva religijska iskustva nisu ujedno i transpersonalna iskustva. Drugim riječima, TPP se u principu drži dalje od TP iskustava s religijskim konotacijama, a sklona je mišljenju da se svako transpersonalno iskustvo može objasniti na religijski ili ne-religijski način, ovisno o karakteristikama ličnosti i razvojnoj razini svijesti odnosne osobe.

Radi daljnjeg objašnjenja navedenih (duhovnih) i drugih fenomena koji imaju korijen u dubokom psihičkom prostoru (dosežnih mahom, osim spontano, u neuobičajenim stanjima svijesti kao što su san, mistična ekstaza, stanje kreativne inspiracije, pod utjecajem nekih psihostimulansa, kao i tijekom nekih drugih stanja svijesti), neki TP-psiholozi su postulirali hipotetski konstrukt – transpersonalni self kao jedan širi i dublji, najčešće nesvjesni identitet, koji latentno egzistira onkraj praga uobičajene budne svijesti, a kao njeno prirodno produženje. Čitav niz teoretičar se je referirao na to stanje svijesti, ponukani dijelom osobnim iskustvima, dijelom oslanjajući se na istraživanja tuđih doživljaja i ponašanja, a ponajviše na temelju obih činjenica. Davali su im različita imena pa spomenemo neke od njih: transmarginalno polje (William James, 1936), subliminalna svijest (F.W.H. Myers, 1961. i dalje), suprasvijest (R. Assagioli, 1991), kognitivno nesvjesno (John Kihlstrom, 1987), transpersonalne razine svijesti (Ken Wilber, 2000).
Podrobnije na tu temu – nekom drugom prilikom.

I na kraju, možda će netko, kao što je uobičajeno, postaviti pitanje - koje li praktične koristi od te transpersonalne svijesti za čovjeka danas i ovdje? Istina, neposredna korist za većinu ljudi ožda i nije vidljiva (makar je ima!), jer ona neće riješiti ni političke, ni gospodarske, ni populacijske, ni druge neposredne egzistencijske probleme pojedinaca ili zajednice. No, nudi čovjeku mogućnost novih dosega svijesti, ukazujući na moguće putove izlaska iz sadašnjeg ćorsokaka. Naime, možda da dosadno ponovim, evolucija čovjeka nije stala kad smo se mi rodili, kao što se to mnogim egoički nastrojenim pojedincima čini. A kad ćemo, i hoćemo li uopće, dosegnuti jedno sretnije sutra, zavisi od toga kako živimo danas. Ključ je – viša (transpersonalna) svijest, danas!

P.S. Želim naglasiti da ovdje izrečenim ni u kojem slučaju ne želim pejorizirati, a još manje - negirati legitimitet organizirane religije koja je, takva kakva u globalu danas jest, strukturirana sukladno evolucijskom stupnju razvoja svijesti modernog čovjeka, već dapače, držim da ona pruža neiscrpan izvor utjehe i nade ogromnoj većini svojih vjernika.

prof. Milan Mirković, klinički psiholog

TRANSPERSONALNA PSIHOLOGIJA - IDEMO DALJE

Ohrabren značajnim brojem pregleda prvog osvrta na Transpersonalnu psihologiju i nadasve visokom ocjenom kojom je valoriziran, odlučio sam napraviti sljedeći korak: pozvati zainteresirane kolege (ali i osobe visoke školske spreme drugih struka), a pokazalo se da nas ima u znatnom broju, da iskažu svoj interes za zajedničko produbljivanje spoznaja na ovu temu. U tu svrhu predlažem da niže, na kraju ovog napisa, u rubrici „Komentiraj...“, zainteresirani sugeriraju svoje ideje kako to učiniti i/ili da samo izraze svoju želju za sudjelovanjem u ovom projektu.
Odmah da napomenem kako ovdje nije u pitanju nikakva edukacija, tečaj, predavanje ili slična aktivnost, već, barem za početak, samo ugodno druženje s osobama sličnih interesa uz eventualnu podjelu svojih neuobičajenih iskustava (na ovu intrigantnu temu, ako ih je bilo) s ostalim članovima grupe, sve s ciljem zajedničkog rasta. Samo je po sebi razumljivo da nikakva plaćanja, ni u kojem smjeru, nisu predviđena.
U prethodnom, uvodnom obraćanju, nastojao sam predstaviti jedan proizvoljan i relativno grub presjek onog što se danas smatra da bi trebala biti TPP, njene povijesne izvore i tijek razvoja, njene ciljeve, zadaće i primjenu (uključujući par proizvoljnih primjera), njene teškoće te izglede za njen daljnji razvoj.
Danas bih želio razjasniti samo jednu od mnogih nejasnih ili nedotaknutih točaka za koje, zbog obimnosti tematike, nije bilo prostora u uvodnom napisu.
Želim kratko i jednostavnim riječima izraziti koji je temeljni izazov TPP: postoji jedna velika praznina unutar psihičkog prostora čovjeka koju empirijska, materijalistička i redukcionistička konvencionalna Psihologija uporno izbjegava istražiti jer je taj prostor neizvjestan, nejasan, nedokazan i, paradoksalno koliko i zvučalo – neistražen. Dakle - „neznanstven“, ili - „nepostojeći“. Pa, zaboga, tko će istražiti ljudski psihički prostor ako ne Psihologija. Neće valjda to učiniti Fizika ili Kemija. Isto kao što se Psihologiji ne prepušta istraživanje subatomskog prostora! Ili da se od Matematike očekuje vjerodostojno mišljenje o remek djelima likovnih umjetnika! Da ne kažem kakav bi rezultat dobili da od matematičara tražimo razjašnjenje pojma moralnog osjećaja. Radi se o potpuno suprotnim vrijednosnim sustavima stvarnosti i jedan nad drugim ne bi trebali imati nadmoć, barem do trenutka dok ne budu u stanju prihvatili jedni druge s uvažavanjem. Dakle psihički prostor – Psihologiji, a transpersonalni psihički prostor – Transpersonalnoj psihologiji (TPP)! I dalje, - upravo zato što je transpersonalni prostor nedovoljno istražen, podložan je proliferaciji svakakvih spekulativnih umotvorina. A jedino što TPP zahtijeva jest – temeljito istražiti i razjasniti odnosni psihički prostor. Nikako ne bi to trebalo a priori odbaciti prije nego li se provjeri o čemu je riječ, kao što se je to do sada radilo.
Da taj „mračni“ prostor ljudske svijesti zaista postoji svjedoče iskustva (ljudski doživljaji!) opisani u tisućama vjerodostojnih zapisa u svim kulturama, uključujući naročito one koji su registrirani od strane inače priznatih mislilaca i teoretičara. No, ti zapisi nisu uzimani u obzir jer je razvoj znanosti išao putem kojim znamo da je išao (o tome nekom drugom prilikom).
Odmah želim reći da ni u kojem slučaju ne želim umanjiti važnost službene znanosti koja nas je obdarila tolikim mnoštvom korisnih saznanja, tolikim da ih je teško čak i samo klasificirati. Samo nastojim reći da postoje domene ljudske svijesti koje su naprosto neistražive metodologijom današnjih prirodnih znanosti. Za ilustraciju, evo jedne paralele: Newtonova otkrića i sinteza dotadašnjih saznanja o zakonitostima fizičkog svijeta, što obično nazivamo klasičnom mehanikom, bila su za to povijesno doba toliko revolucionarna da je službena znanost smatrala kako je to konačna fizikalna istina o svemiru, te je u tom smislu neprikosnoveno vladala znanstvenim prostorima kroz nekoliko stoljeća. Ali, vrijeme i nova istraživanja su pokazala da to ipak nije sva istina. Dolaskom novog svijeta i novih saznanja, subatomska fizika i teorija relativiteta otkrivaju nove prostore fizičke stvarnosti (dotad nepoznate!) i utvrđuju da Newtonova fizika u tim subatomskim prostorima uopće ne funkcionira (mada i dalje uredno funkcionira u području grublje fizičke stvarnosti). Potom je, sukladno novim spoznajama, bilo potrebno uspostaviti nova pravila, nova načela; prihvatiti neke nove istine. Ista stvarnost dobiva novu istinu! Odjednom se otkriva da stvarnost uopće nije onakva kakvom se je do tada smatralo. Suvremeni teoretičari fizike govore da je fizička priroda u uskoj interakciji s onim tko je promatra (čovjekom). Elektron, sastavni dio materije, može biti val i može biti čestica – zavisi o tome kako ga se promatra. Mi sami smo dio svijeta koji gledamo. Sam proces našeg promatranja mijenja stvari koje promatramo. Naše misli i naše namjere doslovno oblikuju vanjski svijet. Sama namjera da nešto poduzmemo u istom je trenutku već pokrenula nekakve nepoznate sile u tom smjeru. Kopernikanski obrat u shvaćanju materije i prirodnih sila!
Da to sada usporedim s Psihologijom, čovjekovim razvojem i njegovom sviješću. Piaget je početkom prošlog stoljeća (1896.-1980.) svojim pionirskim radom sintetizirao dotadašnja saznanja o kognitivnom razvoju čovjeka te ga svojim revolucionarnim uvidima opisao kao slijed progresivnih i strukturno različitih razvojnih stupnjeva koji se odvijaju prema određenim zakonitostima. No, teoretiziranja nisu stala na tome. Za to vrijeme Piagetova revolucionarna ideja u shvaćanju intelektualnog razvoja jedinke ubrzo je postala predmetom brojnih novih istraživanja koja su, uz minimalna nadograđivanja, ipak potvrdila istinitost njegovih temeljnih postavki. Otada su se napisale brojne knjige na tu temu, osobito na području dječje, razvojne i evolucijske psihologije. Toliki je bio upečatljiv utjecaj njegovih otkrića da je razvoj jedinke u psihologiji često poistovjećivan, i još uvijek često jest, s kognitivnim razvojem.
Piagetov, a i mnogi kasniji sofisticirani modeli razvoja, prate intelektualno sazrijevanje jedinke od rođenja pa do otprilike 11. godine života, podrazumijevajući da taj razvoj završava i dostiže svoje maksimalne kapacitete negdje oko te, ili najviše do 15. godine, u razdoblju pojave formalno-operacionalnih, logičkih, apstraktnih mentalnih operacija. Sveukupno daljnje mentalno funkcioniranje čovjeka, sve do smrti, zasniva se, prema tom modelu, na do tada dosegnutoj temeljnoj strukturi uma.
Slično tome, i većina aktualnih udžbenika Razvojne psihologije detaljno razrađuje razvoj ljudske jedinke od rođenja pa sve do razine kognitive zrelosti i, u najboljem slučaju, do uravnotežene psihičke nadogradnje (do razine „personae“), do tzv. „normalne, zrele ličnosti racionalne razine funkcioniranja“, a nakon toga – ponor; osoba nestaje, nema daljnjeg razvoja. U opsežnijim pregledima ljudskog razvoja i njegove sudbine, mnogo kasnije, iz ponora u koji je pao nakon dosezanja prve zrelosti, izranja ljudska olupina s problemima privikavanja na starenje i neminovno degenerativno urušavanje, prenošenje „mudrosti“ na mlađe, egzistencijalnom krizom, suočavanjem s realnosti smrti,... Gdje je čovjek bio u međuvremenu? Što je radio? Prema ovakvim shvaćanjima – imao je dugotrajan hod u „leru“. Drugačiji hod nije pojmljiv.
Istini za volju, u navedenim udžbenicima nužno se spominje i zrela dob, kao i starost, ali – onako uzgred (skoro pa kao „nusprodukt mladosti“), uz eventualno koju riječ više u njenoj definiciji, ili slijedom nezaobilazne ali šture razvojne periodizacije. Ili se, pak, o zreloj dobi ipak piše u nekoj ad hoc knjizi o starosti; tad mahom o palijativnoj skrbi.
No, je li zrelo doba zaista samo faza života u kojoj se ništa razvojno ne događa. Je li to samo faza iščekivanja starosti i konačnog fatalnog ishoda, s jedinom utjehom u činjenici da se izostanak rasta kompenzira - skupljanjem iskustava? Tom svjetonazoru najveći dio današnjeg svijeta glatko nasjeda; to se uzima kao sveopća i konačna istina. Kao rezultat takvih stavova kod većine starodobnih ljudi, razumljivo, rađa se osjećaj besmisla, beznađa i bezizlaznosti. Dakle – depresija.
Gore opisani model razvoja ljudske kognicije, s ekstrapolacijom na čitavu ličnost, temelji se na shvaćanjima konvencionalno prihvaćene znanosti, a potkrepljuje se brojnim istraživanjima i empirijskim dokazima, što je u redu. Što nije u redu jest činjenica da takva shvaćanja relativiziraju ili u potpunosti zanemaruju daljnje i sve finije diferencijacije i nadogradnje kojim je podložna ljudska ličnost na putu prema onome što će Maslow naslutiti i kasnije nazvati samoaktualizacijom i samotranscendencijom, Kohlberg kao univerzalno-duhovni moralni osjećaj, Loevinger kao integrirani stupanj Ega, James kao peak experience, da navedem samo neke autore (bez i da spomenem bezbrojna autentična iskustva mistika). Ljudska spoznaja otkriva nove, neistražene prostore ljudske psihe (svijesti). To je jedan drugačiji vid stvarnosti, neshvatljiv racionalnom umu. U tim prostorima vladaju druge i drugačije zakonitosti koje nisu podložne istraživanju uvriježenom metodologijom. Potrebne su nam još neke nove tehnike prikupljanja i analize podataka. Ljudi koji su tu stvarnost već iskustveno doživjeli (iskustveno ju je jedino i moguće dohvatiti!) ne pronalaze riječi kojim bi tu „višu“ stvarnost opisali (jer su riječi pojmovi, a pojmovi su svijet racija), no u namjeri da ju na neki način ipak predstave našem racionalnom umu, koriste razne stilske figure kao što su usporedbe, paralele, prispodobe... Sve to u namjeri da nekako ipak pokušaju opisati taj vrhunski osjećaj povezanosti s cjelinom života, svatko sa svojim različitostima. Kopernikanski obrat u shvaćanju ljudske svijesti !?
Svaki rast podrazumijeva niz uzastopnih faza transformacije. I kao što se razvoj biljke ne skončava tik nakon faze cvjetanja, već mu slijede važne etape sazrijevanja (toliko važne da u sebi sadrže samu klicu novog života!), i čovjekovo življenje nakon cvjetanja (adolescencija i rana zrelost) mogu slijediti stadiji novih kvalitetnih preobrazbi, tj. dozrijevanja. Svaka nova faza nov je izazov, novo buđenje, novo viđenje stvarnosti. Dakako, i fizička i kognitivna izgradnja čovjeka do tog stadija već su odrađeni, no slijede ih gotovo neograničene mogućnosti novog kvalitativnog rasta, zvali li mi to prostorom noosfere, evolucijom svijesti, duhovnim buđenjem ili bilo kojim drugim prigodnim nazivljem.
Eto, TPP nudi ući u taj empirijskoj znanosti dosad neotkriveni ili osporavani prostor (premda je iskustvu mnogih ljudi on već odavno poznat!), unijeti više svjetlosti i pomoći razjasniti kakva se to bogatstva kriju u mraku sadašnje razine spoznaje. Koje su to latentne kvalitete koje čovjek još potrebuje razviti kako bi shvatio smisao i dohvatio radost svog vlastitog postojanja? Koje su to istine koje čovječanstvu mogu ukazati na sljedeću višu granu evolucijskog drva života?

prof. Milan Mirković, klinički psiholog