Što dobivamo i gubimo ostavljajući djecu kod kuće Važne razvojne potrebe djece i mladih koje se ne mogu zadovoljiti on line nastavom - prenosimo priopćenje Zagrebačkog psihološkog društva
Psiholozi i drugi stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem djece i mladih kao i institucije u Europi i svijetu u posljednje vrijeme sve glasnije upozoravaju na cijenu koju djeca i mladi plaćaju zbog zatvorenih školskih zgrada.
Poštujući mnogostrukost čimbenika koje se uzima u obzir pri donošenju odluka o epidemiološkim mjerama, dužnost nam je upozoriti na razvojne potrebe djece i mladih. Argumenti koji su se do sada čuli u prilog otvaranju škola su se uglavnom odnosili na kvalitetu obrazovanja, odnosno znanja koje učenici stječu (UNICEF, UNESCO, Svjetska banka), kao i slabijoj dostupnosti obrazovanja za siromašnije (time i produbljivanju nejednakosti prilika), a i slabijoj motiviranosti učenika za pohađanje on line nastave i učenje. Argumenti u prilog ostavljanju djece kod kuće su uglavnom bili sumnja u žarišta zaraze u školama, širenje zaraze asimptomatski oboljelima, kojih je više među djecom, kao i stvaranje gužve u prometu, što je ove zime, čini se, bio jedan od glavnih razloga zatvaranju školskih zgrada, posebno za srednjoškolce i više razrede osnovne škole. Istraživanje koje je proveo NZJZ „Andrija Štampar“ i Ured za obrazovanje i za zdravstvo Grada Zagreba pokazalo je da škole nisu žarišta i djeca nisu asimptomatski prenosioci zaraze, a slaže se s meta analizom istraživanja UNICEF-a (6/20 Zajedničke upute međunarodne pedijatrijske asocijacije i UNICEF-a o infekciji COVID-19 ). A problem gužve u prometu se može riješiti povećanim brojem prometala u vremenu početka i završetka nastave.
Međutim, mentalno zdravlje i zadovoljenje temeljnih razvojnih potreba djece i mladih je nešto što bi trebao postati važan čimbenik u donošenju sljedećih odluka o načinu obrazovanja. Gradski ured je već osnovao Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih i predviđa proces screeninga za identifikaciju najugroženije djece i adolescenata, što govori o postojanju svijesti o ovom problemu i kod nas. Napominjemo da su i prije pandemije takve specijalizirane službe bile nedovoljno dostupne.
Ugroženost mentalnog zdravlja očituje se u povećanoj anksioznosti, bezvoljnosti, depresiji, poremećajima spavanja i hranjenja, povećanoj autodestruktivnosti (uključujući i samoozljeđivanje), povećanom razvoju različitih oblika ovisnosti (o ekranima, igricama, alkoholu, psihoaktivnim tvarima). To potvrđuju rezultati različitih stranih i domaćih istraživanja i iskustava praktičara (Poliklinika za zaštitu djece https://www.poliklinika-djeca.hr/ , Hrvatska psihološka komora http://www.psiholoska-komora.hr/1240 , National Health Statistics, England https://files.digital.nhs.uk/AF/AECD6B/mhcyp_2020_rep_v2.pdf)
Važne razvojne potrebe djece i mladih koje se ne mogu zadovoljiti on line nastavom
Ono na što ovdje posebno želimo ukazati jer je do sada bilo nedovoljno uočeno i naglašeno jesu razvojne potrebe djece i mladih koje se NE mogu zadovoljiti u odsustvu vršnjaka i školskog okruženja, a čije posljedice će imati mnogo dugoročnije i dalekosežnije posljedice od „rupa“ u znanju, jer se znanje može nadoknaditi i kasnije, ali razvoj ne može. Treba imati na umu da zbog razloga štrajka prosvjetnih djelatnika, a kasnije pandemije učenici nemaju normalno životno okruženje već više od godinu dana.
Najkraće nabrajanje razvojnih potreba uključuje:
Razvoj identiteta – osjećaja pripadanja ljudskim zajednicama što nužno uključuje i vrtić, školu, školske grupe slobodnih aktivnosti; osjećaj pripadanja stječe se tako da pojedinac nešto dobije i nešto dâ toj zajednici. Kao zaštitne čimbenike u prevenciji poremećaja u ponašanju na trećem mjestu su školske prilike za prosocijalni angažman (nakon obiteljskih prilika i privrženosti obitelji, ali po postotcima gotovo jednaki – 95; 93; 92%)) (Istraživanje Novak i sur. ERF, 2018.).
Socijalno i emocionalno sazrijevanje - izgradnja odgovornosti za ravnopravne odnose, izgradnja odgovornosti za uradak/rezultat, samopoštovanje i zastupanje sebe, poštovanje drugih i drugačijih, upravljanje vlastitim ponašanjem – što je nemoguće ostvariti samo u krugu vlastite obitelji čak i kad je ona sasvim poticajna i uravnotežena, što je malo koja u situaciji pandemije i potresa.
Ljubav, zaljubljenost, seksualno ponašanje – to su potrebe koje se doista i uopće ne mogu zdravo razviti bez neposrednog kontakta s vršnjacima.
Posebno vrijedi istaknuti razvoj kapaciteta za suradnju i timski rad bez kojih je nemoguće funkcionirati i svijetu odraslih i svijetu rada.
Optimalno vrijeme za razvoj ovih sposobnosti i kompetencija je vrijeme školovanja (7 – 25 g). Usporavanje i odsustvo prilika za zadovoljenje ovih temeljnih potreba rezultira raznovrsnim psihičkim teškoćama i poremećajima.
Ako ovim normalnim razvojnim potrebama dodamo još i znanja o učincima stresa i traume na mentalno zdravlje i načinima ojačavanja u nošenju s njima onda vrijedi dodati još nekoliko važnih podataka u vaganju kako organizirati (školski) život djece i mladih. Osjećaj kontrole nad situacijom bitno umanjuje razinu doživljenog stresa, a kontrolu povećava razumno i mirno tumačenje odraslih (autoriteta) o tome što se događa i što treba činiti. Umanjuje je i predvidivost, struktura (dana, dnevnih rutina i zadataka), mogućnost djelovanja na izvor stresa (zato nismo imali otpor učenika pri nošenju maski i poštivanju mjera, jer smo im dali mogućnost da nešto čine u odnosu na izvor stresa), pogotovo ako to djelovanje uključuje i dobrobit za druge.
Zatvaranjem škola zaustavljamo život djece
Ovo je parafraza izjave prof. Russell Viner, predsjednika Royal College of Pediatrics and Child Health u Velikoj Britaniji „When we close schools we close their lives“. Djeca su dvostruko deprivirana – nepohađanjem škole u školi i općim mjerama fizičke udaljenosti i smanjenja kontakata. Ona su zatvorena u svoja četiri zida (ako ih imaju) i potpuno su nam nevidljiva. Ovim tekstom dajemo im glas, odnosno dajemo glas u prilog njihova razvoja čiji zastoj bi nas mogao dugoročno skupo koštati i u doslovnom i u prenesenom smislu.
Zaključak:
Razumijemo kriterij funkcionalnosti zdravstva, rastezanja krivulje zaraženih, očuvanja rada i radnih mjesta, svu složenost i mnoštvo čimbenika koji su utezi na vagi donošenja odluka koje ne mogu svih učiniti barem djelomično zadovoljnima i zadovoljenima, ALI nek vam se kao bitan uteg u tom vaganju nađu i razvojne potrebe djece i mladih, kao i ojačavanje njihovih strategija nošenja sa stresom i traumom (umjesto sjedenja u kutu i u bespomoćnosti). Dajte im jasna objašnjenja, učinite im situaciju predvidivom (vaše odluke transparentnima) i zadužite ih za određena ponašanja kojima će pridonijeti sebi i zajednici. I onda im zahvalite što to čine i tako pomažu vama da lakše upravljate situacijom i što su disciplinom i brigom za zajednicu doprinijeli značajnom smanjenju zaraženih. I da, bilo bi vrijedno investirati sada u logistiku za učenike (obnovu, osiguranje školskih zgrada i ljudskih resursa, pojačanog prometa), jer će se to mnogostruko isplatiti na dugu prugu.
Poštujući mnogostrukost čimbenika koje se uzima u obzir pri donošenju odluka o epidemiološkim mjerama, dužnost nam je upozoriti na razvojne potrebe djece i mladih. Argumenti koji su se do sada čuli u prilog otvaranju škola su se uglavnom odnosili na kvalitetu obrazovanja, odnosno znanja koje učenici stječu (UNICEF, UNESCO, Svjetska banka), kao i slabijoj dostupnosti obrazovanja za siromašnije (time i produbljivanju nejednakosti prilika), a i slabijoj motiviranosti učenika za pohađanje on line nastave i učenje. Argumenti u prilog ostavljanju djece kod kuće su uglavnom bili sumnja u žarišta zaraze u školama, širenje zaraze asimptomatski oboljelima, kojih je više među djecom, kao i stvaranje gužve u prometu, što je ove zime, čini se, bio jedan od glavnih razloga zatvaranju školskih zgrada, posebno za srednjoškolce i više razrede osnovne škole. Istraživanje koje je proveo NZJZ „Andrija Štampar“ i Ured za obrazovanje i za zdravstvo Grada Zagreba pokazalo je da škole nisu žarišta i djeca nisu asimptomatski prenosioci zaraze, a slaže se s meta analizom istraživanja UNICEF-a (6/20 Zajedničke upute međunarodne pedijatrijske asocijacije i UNICEF-a o infekciji COVID-19 ). A problem gužve u prometu se može riješiti povećanim brojem prometala u vremenu početka i završetka nastave.
Međutim, mentalno zdravlje i zadovoljenje temeljnih razvojnih potreba djece i mladih je nešto što bi trebao postati važan čimbenik u donošenju sljedećih odluka o načinu obrazovanja. Gradski ured je već osnovao Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih i predviđa proces screeninga za identifikaciju najugroženije djece i adolescenata, što govori o postojanju svijesti o ovom problemu i kod nas. Napominjemo da su i prije pandemije takve specijalizirane službe bile nedovoljno dostupne.
Ugroženost mentalnog zdravlja očituje se u povećanoj anksioznosti, bezvoljnosti, depresiji, poremećajima spavanja i hranjenja, povećanoj autodestruktivnosti (uključujući i samoozljeđivanje), povećanom razvoju različitih oblika ovisnosti (o ekranima, igricama, alkoholu, psihoaktivnim tvarima). To potvrđuju rezultati različitih stranih i domaćih istraživanja i iskustava praktičara (Poliklinika za zaštitu djece https://www.poliklinika-djeca.hr/ , Hrvatska psihološka komora http://www.psiholoska-komora.hr/1240 , National Health Statistics, England https://files.digital.nhs.uk/AF/AECD6B/mhcyp_2020_rep_v2.pdf)
Važne razvojne potrebe djece i mladih koje se ne mogu zadovoljiti on line nastavom
Ono na što ovdje posebno želimo ukazati jer je do sada bilo nedovoljno uočeno i naglašeno jesu razvojne potrebe djece i mladih koje se NE mogu zadovoljiti u odsustvu vršnjaka i školskog okruženja, a čije posljedice će imati mnogo dugoročnije i dalekosežnije posljedice od „rupa“ u znanju, jer se znanje može nadoknaditi i kasnije, ali razvoj ne može. Treba imati na umu da zbog razloga štrajka prosvjetnih djelatnika, a kasnije pandemije učenici nemaju normalno životno okruženje već više od godinu dana.
Najkraće nabrajanje razvojnih potreba uključuje:
Razvoj identiteta – osjećaja pripadanja ljudskim zajednicama što nužno uključuje i vrtić, školu, školske grupe slobodnih aktivnosti; osjećaj pripadanja stječe se tako da pojedinac nešto dobije i nešto dâ toj zajednici. Kao zaštitne čimbenike u prevenciji poremećaja u ponašanju na trećem mjestu su školske prilike za prosocijalni angažman (nakon obiteljskih prilika i privrženosti obitelji, ali po postotcima gotovo jednaki – 95; 93; 92%)) (Istraživanje Novak i sur. ERF, 2018.).
Socijalno i emocionalno sazrijevanje - izgradnja odgovornosti za ravnopravne odnose, izgradnja odgovornosti za uradak/rezultat, samopoštovanje i zastupanje sebe, poštovanje drugih i drugačijih, upravljanje vlastitim ponašanjem – što je nemoguće ostvariti samo u krugu vlastite obitelji čak i kad je ona sasvim poticajna i uravnotežena, što je malo koja u situaciji pandemije i potresa.
Ljubav, zaljubljenost, seksualno ponašanje – to su potrebe koje se doista i uopće ne mogu zdravo razviti bez neposrednog kontakta s vršnjacima.
Posebno vrijedi istaknuti razvoj kapaciteta za suradnju i timski rad bez kojih je nemoguće funkcionirati i svijetu odraslih i svijetu rada.
Optimalno vrijeme za razvoj ovih sposobnosti i kompetencija je vrijeme školovanja (7 – 25 g). Usporavanje i odsustvo prilika za zadovoljenje ovih temeljnih potreba rezultira raznovrsnim psihičkim teškoćama i poremećajima.
Ako ovim normalnim razvojnim potrebama dodamo još i znanja o učincima stresa i traume na mentalno zdravlje i načinima ojačavanja u nošenju s njima onda vrijedi dodati još nekoliko važnih podataka u vaganju kako organizirati (školski) život djece i mladih. Osjećaj kontrole nad situacijom bitno umanjuje razinu doživljenog stresa, a kontrolu povećava razumno i mirno tumačenje odraslih (autoriteta) o tome što se događa i što treba činiti. Umanjuje je i predvidivost, struktura (dana, dnevnih rutina i zadataka), mogućnost djelovanja na izvor stresa (zato nismo imali otpor učenika pri nošenju maski i poštivanju mjera, jer smo im dali mogućnost da nešto čine u odnosu na izvor stresa), pogotovo ako to djelovanje uključuje i dobrobit za druge.
Zatvaranjem škola zaustavljamo život djece
Ovo je parafraza izjave prof. Russell Viner, predsjednika Royal College of Pediatrics and Child Health u Velikoj Britaniji „When we close schools we close their lives“. Djeca su dvostruko deprivirana – nepohađanjem škole u školi i općim mjerama fizičke udaljenosti i smanjenja kontakata. Ona su zatvorena u svoja četiri zida (ako ih imaju) i potpuno su nam nevidljiva. Ovim tekstom dajemo im glas, odnosno dajemo glas u prilog njihova razvoja čiji zastoj bi nas mogao dugoročno skupo koštati i u doslovnom i u prenesenom smislu.
Zaključak:
Razumijemo kriterij funkcionalnosti zdravstva, rastezanja krivulje zaraženih, očuvanja rada i radnih mjesta, svu složenost i mnoštvo čimbenika koji su utezi na vagi donošenja odluka koje ne mogu svih učiniti barem djelomično zadovoljnima i zadovoljenima, ALI nek vam se kao bitan uteg u tom vaganju nađu i razvojne potrebe djece i mladih, kao i ojačavanje njihovih strategija nošenja sa stresom i traumom (umjesto sjedenja u kutu i u bespomoćnosti). Dajte im jasna objašnjenja, učinite im situaciju predvidivom (vaše odluke transparentnima) i zadužite ih za određena ponašanja kojima će pridonijeti sebi i zajednici. I onda im zahvalite što to čine i tako pomažu vama da lakše upravljate situacijom i što su disciplinom i brigom za zajednicu doprinijeli značajnom smanjenju zaraženih. I da, bilo bi vrijedno investirati sada u logistiku za učenike (obnovu, osiguranje školskih zgrada i ljudskih resursa, pojačanog prometa), jer će se to mnogostruko isplatiti na dugu prugu.