U cilju promicanja Transpersonalne psihologije (TPP) - piše Milan Mirković

Umjesto uvoda, iznijet ću nekoliko tvrdnji s kojima ćemo se svi, vjerujem, lako složiti.
- Sve što postoji u stalnoj je transmutaciji, uključujući i neživu tvar (premda je ovo zadnje teže zamjetljivo zbog dugotrajnosti procesa). – Za sumnjičave, ta je preobrazba znatno uočljivija kod živih bića. - Čovjek je najrazvijenije živo biće (barem u ovom kutku svemira u kojem mi živimo), te kod njega taj proces transformacije dostiže svoj vrhunac. - Evolucija se nastavlja (premda čovjek u svom egoičkom nastupu voli misliti kako je konačna stvrnost to što on danas može pojmiti, a evolucijski impuls je dogotovljen upravo u trenutku kad se je on pojavio na licu Zemlje).
- Opisani razvoj je gore predstavljen po vodoravnoj osi. Po transverzali bi taj razvoj, sukladno mnogim misliocima, starim i modernim, mogao teći prema obrascu: materija > život > um > duša (psiha) > duh. „To je u najmanju ruku prihvatljivo. Recite mi: je li ta priča, koju pjevaju mistici i mudraci diljem svijeta, imalo luđa od priče znanstvenog materijalizma, koji kaže da cijelu sekvencu priča idiot, van sebe od mahnitosti, bez ikakvog smisla? Slušajte sasvim pažljivo: koja od te dvije priče doista zvuči suludo?“ (Ken Wilber: „A Brief History of Everything“, 1996, 2000). Ipak, za one koji ne mogu prihvatiti navedeni slijed, mogu stati na razini duše (psihe), a obrazac razvoja će ipak ostati važeći.
Navedeni proces razvoja se odvija kroz entitete „dio/cjelina“ koje je Arthur Koestler nazvao holonima (za neupućene, holon je čestica ili fenomen, prisutan u svim sustavima, a koji je istovremeno cjelina i dio jedne veće cjelina; npr. jedno tipkano slovo je cjelina od točkica, i unazad sve do molekula, atoma...; s druge strane, slovo je istovremeno i dio veće cjeline - riječi; ova je dio rečenice; ova dio pasusa; ovaj dio poglavlja; ovo dio književnog djela....). Jasno da je u složenijim sustavima, posebno živim, a osobito kod čovjeka, opisani proces mnogo kompleksniji i čini složenije holarhije (holarhija = hijerarhija holona).

Pređimo sad na najrazvijeniji živući sustav – čovjeka. Kao i kod svih drugih sustava, i kod njega se razvoj odvija po fazama, u holonima: svaki dosegnuti stupanj razvoja je nastao transcendiranjem (nadilaženjem) prethodnog stupnja, istovremeno integrirajući u sebe elemente prethodnih stupnjeva. Tako npr. u psihologiji znamo prikazati kognitivni razvoj u više kvalitativno različitih faza (Piagetova kategorizacija: senzomotoričko mišljenje > predoperacijske misli > konkretne operacije > formalne operacije). Ili, razvoj svijesti prati pojavu kognitivnih struktura: prehenzija > senzacija > percepcija > impuls > slika > simbol > koncept > konkretno operativno mišljenje > formalno operativno mišljenje; sve navedeno sukladno razvoju cerebralnog tkiva. Svaka sljedeća faza transcendira prethodnu, integrirajući njene značajke.
Dakako da razvoj ljudske jedinke uključuje i druge facete, a ne samo kognitivnu. Tako možemo pratiti struje fizičkog razvoja, psihoseksualne zrelosti, moralnog osjećaja, različite sposobnosti, itd. Sve se te struje razvoja odvijaju pretežito odvojeno i međusobno su isprepletene. Dosižu i različite razine koje nisu monolitne strukture, već se poput valova prelijevaju jedne u druge. Zvat ćemo ih razinama svijesti koje ćemo ovdje pojmiti ne u smislu osnovne mentalnosti, već kao sposobnost koja je posljedica aktivnosti svih najviših funkcionalnih komponenti kognitivnog sustava. Važno je shvatiti i to da te razine svijesti postoje tek kao strukturni potencijali zadani u visokoorganiziranoj živčanoj masi, a različiti pojedinci ih razvijaju različitom brzinom i do različite razine. Evolucijski gledano, svijest je genetički determinirana i sve je kompleksnija što je jedinka na višem stupnju razvoja (dakle, najrazvijenija je kod čovjeka).
Ken Wilber, američki filozof i teoretičar psihologije, jedan od najsvestranijih živućih mislilaca i nadasve plodan autor na polju transpersonalne psihologije (utemeljitelj Integralne psihologije), razvija zorni prikaz stupnjeva svijesti, svrstavajući ih u nekoliko globalnih grupa, a sve se one razvijaju i diferenciraju u sukcesivnim fazama iz primarne matrice novorođenog djeteta. To su: prepersonalna, personalna i transpersonalna faza razvoja svijesti, svaka od njih s više pod-stupnjeva. Najlakše ih je zamisliti kao ljestve rastuće svjesnosti po kojima se pojedinac penje i evoluira: na svakoj sljedećoj prečki, ili težištu, ili uporištu, penjač ima sve širi svjetobraz i dostiže se zreliji svjetonazor. Sukladno tome, mijenjaju se i njegov osjećaj identiteta, njegove potrebe, njegov moralni stav; tj. penjač evoluira.

Personalna (konvencionalna) faza sačinjava težište populacije, kako u pojedinim društvima, tako i na razini cijelog čovječanstva. Cilj je svakog društva pomoći svojim jedinkama da dosegnu ovu razinu svijesti i ona u taj proces ulažu sve odgojno-obrazovne napore. Podrazumijeva zrele jedinke ili osobe (persone) racionalne razine kognitivnog funkcioniranja (konkretne i formalne operacije, vizijsku logiku i kreativni um) i sociocentrične svjetonazore. Ova razina ujedno djeluje poput magneta: privlači niže-rangirane pojedince ka svom globalnom težištu, ali istovremeno priječi više-rangirane članove da odu previsoko (to bi u ekstremnim slučajevima bila negacija samog težišta društva, tj establishmenta).
Prepersonalna (prekonvencionalna) faza razvoja svijesti obuhvaća sve one individue koji su u fazi razvoja do razine persone (racionalne), što se u našoj kulturi dostiže negdje od 11. do 15. godine života (tj. do razine kognitivnog razvoja koje uključuje formalne operacije). Dakle, kognitivno funkcioniranje u ovoj fazi je preracionalno, a svjetonazori egocentrični; osoba je izrazito narcistična.
Transpersonalna (postkonvencionalna) faza razvoja svijesti podrazumijeva ono isto područje koje su neki nazvali „transmarginalno polje ljudske osobnosti“ (W.James, 1936), „Subliminalna svijest“ (F.W.H. Myers 1936, 1976), „Suprasvijest“ (R. Assagioli 1991). Kognitivno funkcioniranje je ovdje transracionalno, svjetonazor svjetocentričan do kozmocentričnog, a narcističko ponašanje se radikalno smanjuje. „Ova razina svijesti nije sugerirana samo metafizičkim spekulacijama, već i rigoroznim istraživanjem i danas već dostupnim i uglavnom neupitnim podacima“ (Ken Wilber, 2000). Odgovara zadnjem stupnju Maslowljeve ljestvice hijerarhije potreba (samotranscendencija), sedmom stupnju Kohlbergove skale moralnog osjećaja (univerzalni – duhovni), najvišem stupnju klasifikacije razvoja osjećaja Jastva (Ega) kod Jane Loevinger (integrirani, te mogući deseti stupanj).

I eto nas na tlu transpersonalnog (etimološki: preko, onkraj persone. Valja podsjetiti da riječ persona dolazi iz latinskog jezika, a značava masku; slično značenje ima i kod Junga i Adlera: persona je izvanjska, prilikama prilagođena, lažna slika osobe koja stremi realizaciji svoje prave suštine, današjim riječima – svog Selfa).

Ali, avaj! Ulazeći u taj još uvijek nedovoljno definirani TP prostor, prvo što se susreće je pravi semantički košmar kojeg mahom promoviraju mediji i tzv. popularna psihologija, te je zato za početak uputno barem donekle pročistiti to silno pojmovlje.
Ponajprije su tu konstrukti kao transcendentalna svjesnost, suprasvijest, kognitivno nesvjesno, izmijenjeno stanje svijesti, duhovno buđenje, lucidno sanjanje, iskustva blizu smrti, i slično pojmovlje, a unutar pojma duhovnosti još je veći metež, te se tu sukobljavamo s riječima kao što su: religioznost, vjera, pobožnost, spiritizam, spiritualizam, misticizam, metafizika, transcendencija, kršćanstvo i sve druge religijske tradicije, katoličanstvo i sijaset drugih vjeroispovijesti, razne parapsihološke manifestacije, prosvjetljenje, iluminacija, nirvana i drugi nebrojeni izrazi iz dalekoistočne filozofije i religije,... Aktualno je pojam transpersonalno toliko zagađen da je suvremenim ozbiljnim TP teoretičarima neizmjerno otežano probijanje kroz debele slojeve spekulacija, praznovjerja i parapsiholoških lutanja, e da bi pokušali izgraditi prihvatljivu terminologiju i metodologiju za istraživanje fenomena koji su stoljećima bili u domeni religije i okultizma.
No, valja odmah reći da TPP, promatrana s akademske razine, a takvom se je ovdje nastoji sagledati, nije ništa od gore navedenog (premda gotovo svi fenomeni koji se podrazumijevaju pod gornjim pojmovljem imaju svoju transpersonalnu interpretaciju).
Ono što TP Psihologija jest, malo je teže objasniti, prvenstveno stoga što zbog svoje relativno kratke razvojne povijesti još uvijek nema konsenzusa oko njene konačne definicije, a koja bi bila prihvaćena od svih (ili barem većine) teoretičara i praktičara koji se bave proučavanjem TP pojava. Tako se susrećemo sa mnoštvom definicija od kojih neke sadrže do jedne kartice teksta. U više tematskih analiza definicija TPP od 1968. pa na dalje, neki su istraživači izdvojili najčešće citirane teme: stanja svijesti, onkraj ili transcendiranje selfa, najviši ili krajnji ljudski potencijali, dublji-pravi-autentični Self, psihospiritualnost ili duhovnost.
Kao polazno stajalište (jer odnekud moramo započeti!), a bez pretenzije podastiranja neke cjelovite, a još manje konačne definicije, reći ćemo da je TPP dio suvremene psihologije, iznikla iz humanističke psihologije, koja se bavi (ili bi se trebala baviti) znanstvenim izučavanjem transpersonalnih (TP) iskustava i ponašanja te daljnjih transformacijskih mogućnosti čovjeka. A što su to, s pravom će netko pitati, transpersonalna iskustava? Mogu se definirati kao iskustva tijekom kojih se osjećaj identiteta, individualnog ega, jastva ili selfa doživljava u širim granicama od uobičajenih, tj. onkraj granica uobičajene osjetilne spoznaje. Time TPP otvara nove i neistražene prostore ljudske psihe i u njima ukazuje na mogućnosti viših dosega ljudske svijesti, razina kreativnosti i transformacijskih sposobnosti, tj. aspekata ličnosti koje konvencionalna Psihologija dosad nije poznavala ili ih nije htjela uzeti u obzir pri svom izučavanju.
Iz svega ovdje rečenog možemo zaključiti kako se TPP još uvijek nalazi u stanju oformljivanja, i to s temeljnom uvidom da nam čitav spektar i krajnji domet ljudske svijesti još nije poznat te da je potrebno uložiti još mnogo truda kako bi otkrili pravu prirodu i čitavo bogatstvo ljudske prirode.
No, koliko god još tapkali u polumraku, slobodno možemo ustvrditi da ovdje nije riječ ni o kakvoj „New age“ ideologiji, ni o parapsihologiji, ni o religiji, ni o okultnoj „znanosti“, ni o duhovnom pokretu, ni o bilo kojoj drugoj temi iz pop-psihologije, već o konkretnim i eminentno ljudskim fenomenima koji su, vjerujem, zadani u visokoorganiziranoj živčanoj masi svih ljudskih bića i manifestiraju se u najvišim stupnjevima njegove svijesti.
Dakle, ako je razvidno da se ovdje radi o eminentno ljudskim kreativnim iskustvima i ponašanju, fenomenima koji se odvijaju unutar psihičkog prostora čovjeka, jasno je da njeno proučavanje pripadaju ponajprije području psihologije. Pitanje je onda - kako to da se znanstvena psihologija tim pojavama uopće ne bavi, ili se barem nije bavila do prije nekoliko desetljeća (a to se odnosi na Psihologiju u svijetu, dok se u RH, koliko mi je poznato, Psihologija te problematike nije ni dotakla). Rađe je to prepustila filozofiji, a što je još gore i – pučkoj religiji i tzv. „okultnim znanostima“.
Postoji više razloga zašto je tome tako, no premda na ovoj razini upoznavanja još nema potrebe ulaziti u detalje, spomenut ću jedan od njih, a to je prigovor da je TPP iracionalna, nedovoljno znanstvena, ili da uopće nije znanost (mahom zbog svojih metodoloških teškoća).
Ponajprije se pitam, koliko može biti znanstveno odbaciti ili negirati neku pojavu prije nego li se je istraži, samo zato što se čini „nevjerojatnom“ ili što je ta ista znanost još nije u stanju objasniti.
Kaže se da o nekim stvarima ne treba govoriti, no ima i stvari koje ne treba prešućivati. Ako je to istina, onda ću reći sljedeće: Psihologija je veći dio svoje povijesti slijedila znanstvenu, materijalistički orijentiranu empirijsko-mehanicističku metodu, istini za volju – primjereniju za prirodne nego za društvene znanosti, i na taj način je akumulirala ogromnu količinu vrijednih spoznaja o svom osnovnom objektu proučavanja – čovjekovom doživljavanju i ponašanju. Međutim, obzirom da je Psihologija (a tko drugi?), osobito TPP, zadužena istražiti sav „unutrašnji“ psihički prostor čovjeka, uključujući transcendentalni (dakle ne samo „dubinski“, već i „visinski“ psihički prostor), nikako joj nije uputno odreći se njoj (i svim ostalim društvenim znanostima) primjerenijom kvalitativnom metodom „iznutra“ – opažanjem i samoopažanjem (iliti introspekcijom), bez potrebe da se pritom odrekne važećih empirijskih dimenzija istraživanja. Osobito uzmemo li u obzir činjenicu da su mnoge psihičke pojave naprosto neprilagodljive kontroliranim, rigidnim i sterilnim laboratorijskim uvjetima istraživanja, bilo zbog svoje spontanosti pojavljivanja (voljne neponovljivosti), rijetkosti pojavljivanja, kratkoće trajanja, fenomenološke neuobičajenosti, ili nekih drugih razloga!
U svakom slučaju, konvergencija vanjskog i unutrašnjeg, kvalitativnog i kvantitativnog, kako u fenomenološkom tako i u metodološkom smislu, svakako će značajnije osvijetliti čitavo bogatstvo i pravu prirodu ljudske psihe, nego što bi to mogla učiniti svaka od njih ponaosob.
A bude li Psihologija izbjegavala koristiti svu širinu metodoloških pristupa u istraživanju psihičkih pojava jer su „neznanstveni“, te odbacivala istražiti „neuobičajene“ fenomene kao što su to transpersonalni fenomeni, onda je takvoj Psihologiji budućnost neizvjesna jer takva redukcionistička Psihologija sama sebe ograničava u spoznaji.

NEKOLIKO POVIJESNIH PODATAKA O PRETEČAMA I UTEMELJITELJIMA TPP (preteče su do De Chardina, a nakon njega utemeljitelji i suvremeni TPP-teoretičari):
Ovdje bi mogli navesti nekoliko tipova vremenskih crta razvoja, a jedna od njih, dakako proizvoljna, mogla bi izgledati kako slijedi:

-1835, 1860: G.T. Fechner, poznat kao osnivač psihofizike (tj. utemeljitelj moderne eksperimetalne psihologije), a manje se zna da je postulirao i neke sile u dubljim stupnjevima psihe, ispod praga svjesnosti, s funkcijom buđenja ljudske vrste u stanja viših stupnjeva svijesti.

-1905/06: William James je preteča moderne TPP; prvi spominje riječ “transmarginalno polje ljudske osobnosti”; potom Jung (überpersonlich).

- Aldous Huxley: Svojim tekstovima sugerira konceptualne temelje transpersonalne teorije (koristi pojam “transhumanizam”).

-1961, 1976: F.W.H. Myers razvija koncept “subliminalna svijest” kao vrata u dublje slojeve psihe („subliminalni self“).

-1856 – 1939: Sigmund Freud: teorija nesvjesnog i podsvjesnog. Pokušaj analize psihološke svrsishodnosti snova.

-1870 – 1937: A. Adler: njegova teorija kreativnog selfa, osobnog ostvarenja i procesa individuacije su na tragu razmišljanja o transcendenciji Jastva.

-1875-1961: C.G. Jung: Pronalazi slike i simbole (arhetipove) u dubljim slojevima psihe koje naziva “kolektivno nesvjesno”, a koje transcendira „osobno nesvjesno“.

- 1881-1955: Teilhard de Chardin: Razvija model evolucije svijesti; integrira znanost biologije i kršćansku teologiju.

-1969 Maslow, Sutich, te Grof: Šireći okvire humanističke psihologije utemeljuju izraz „transhumanistička“, a potom po prvi put “transpersonalna psihologija”. Pokreću “Journal of Transpersonal Psychology”; ubrzo potom i “Association of Transpersonal Psychology”. Maslow navodi izraz “Peak experience” kao dubinsko iskustvo prave ljudske prirode. Maslow je TPP nazivao “četvrtom silom psihologije” (1. Biheviorizam; 2. Psihoanaliza; 3. Humanistička psihologija; 4. Transpersonalna psihologija).

- 1931 - : Stanislav Grof: Opsežna istraživanje iskustava izmijenjenih stanja svijesti.
- 1888-1974: Roberto Assagioli: Više razine psihe naziva “suprasvijest”. Osnivač je Psihosinteze - procesa progresivne integracije osobnosti oko svog temeljnog i pravog (višeg) Selfa.
-1993: DSM-IV uključuje pojam „TP psihoterapija“ (u okviru teme “Problem religije i duhovnosti”).
-1996: Osnovana “Sekcija Transpersonalne Psihologije” - utemeljena pri Britanskom psihološkom društvu. Od te godine pa na dalje osnivaju se slične Sekcije pri PD-ima raznih zemalja, a nakon 15-ak godina i prvi akademski studiji Transpersonalne psihologije (TPP).
-1999.: Osnovano Europsko Društvo za transpersonalnu psihologiju (ETPA).
- 2000 - : Ken Wilber: iznimno plodan i svestran TPP-teoretičar objavljuje svoje opsežno djelo „...Duh evolucije“ koji je svojeversni okvir za utemeljenje integralne i integrativne psihologije; autor višeslojne strukture transracionalne svijesti i sveobuhvatnog modela razvoja svijesti.
-2002.: Osnovano RTPPA – Rusko Društvo za TP psihologiju i psihoterapiju.
-2012: “Institut za TPP” promijenio je ime u “Sofia University” koji od 2014. „proširuje okvire svojih studija, uključujući računalne znanosti, umjetnu inteligenciju, softverski dizajn, međuodnos čovjek-računalo, sve kako bi saznanja s TP područja uključili u tzv. discipline realnog sektora“ (Wikipedia).
-Danas u 20-tak najrazvijenijih zemalja svijeta postoje akademski programi za TP studije (od preddiplomskog do doktorskog stupnja). Postoji i više stručnih TP časopisa i Društava za TP-psihoterapiju, TP-psihologiju i TP psihijatriju.

OKVIRI SUVREMENE TPP
Suvremena se TPP ne veže ni za jedan specifičan svjetonazor ili ideologiju, niti u svojim istraživanjima koristi samo determiniranu metodologiju, niti se limitira na samo jedno usko polje istraživanja. Istina, lome se mnoga koplja oko parametara unutar kojih će se ona konačno definirati, a zasad se prihvaćaju sve moguće domene: - razvojna struktura svijesti, - izmijenjena stanja svijesti, - perenijalna filozofija, - veliki lanac postojanja, i dr.
Ono što je važno znati jest da je TPP u čitavoj lepezi svojih interesa fokusirana na fenomen svijesti te mogućnost i puteve njene evolucije: njena stanja, razine, strukturu, funkcije i ostale značajke, a osobito je interesiraju odgovori na pitanja kao što su: što su to transpersonalno iskustvo i transracionalno funkcioniranje, koji su im uzroci i posljedice te koji je njihov utjecaj na ponašanje i daljnji razvoj čovjeka?
Pristup navedenim temama u suvremenoj je TPP različit, kao uostalom i u službenoj Psihologiji, već prema tome kojim se aspektima TP iskustava pojedini pristup posvećuje i kako ta iskustva objašnjava. Tako imamo biološku, fenomenološku, kognitivnu, itd. TPP. Jasno da je svaki od tih pristupa neminovno parcijalan pa stoga i izložen opasnostima od jednostranosti, a možda i specifičnim iskrivljenjima.
Ta opasnost je barem donekle nadvladana utemeljenjem jednog novog pristupa, originalnog i logičnog, a to je – integralni pristup koji se koristi saznanjima svih ostalih pristupa i sad je ta inačica najčešće korištena od strane priznatih suvremenih transpersonalnih teoretičara. Obzirom na maltidimenzionalnost samih TPP iskustava i ponašanja, ovakav sveobuhvatan pristup je očito najtemeljitiji i najlogičniji.

Zadaća suvremene TPP je pružiti znanstveni okvir za tumačenje svih aspekata ljudskog postojanja i razvoja, a unutar toga istražiti svu širinu i dubinu TP iskustava, ponašanja i kapaciteta ljudske transformacije, riječima Maslowa - „daljnjih dosega ljudske prirode“, s namjerom njihovog razumijevanja, kontrole i promicanja, a time i daljnje evolucije, ne samo na individualnoj, već i društvenoj razini, pa i na nivou ljudske vrste.

KOJE SU PRAKTIČNE KORISTI TRANSPERSONALNE PSIHOLOGIJE ?
Gledajući na TPP ne samo kao na akademsku disciplinu, već u širim okvirima - kao na viziju jednog transpersonalnog svijeta kojeg sačinjavaju ljudi višeg stupnja svijesti, odmah upadaju u oči njegove mnogostruke praktične koristi. Osobito je to prisutno kod Wilberove inačice TPP, Integralne psihologije, koja uz razvoj teoretskih modela inzistira i na važnosti transformativne prakse kod ljudi, ne samo na razini Jastva već i u kulturi, umjetnosti, znanosti, moralnosti, gospodarstvu... Valja imati na umu da je osoba koja transmutira u smislu dosizanja narednih stupnjeva svijesti – nova, preporođena osoba, plemenitijih osjećaja, vizije i ponašanja prema sebi i prema svijetu, i to ne samo kao njegovo trenutno izmijenjeno stanje, već kao trajna odlika. Od takve osobe očekuje se veće angažiranje u služenju zajednici, očuvanju okoliša i prirode uopće, pomoć bolesnim, kvalitetniji odnosi u braku i roditeljstvu; u stvari – u svim aspektima postojanja i djelovanja. Takve razine moguće je promovirati svjesnim i dugotrajnim angažiranjem: što neka osoba uvježbava više aspekata svojeg bića (fizički, intelektualni, emocionalni, socijalni, psihička i duhovna dimenzija), to je vjerojatnije da će se njegova transformacija na narednu višu razinu i dogoditi.

Niže ću kao ilustraciju navesti dva konkretna primjera: u prvom se razaznaje praktična uloga transpersonalnog psihologa na individualnoj razini, a u drugom se sugerira moguća posljedica takvih intervencija na globalnoj razini. U tu svrhu je potrebno ukratko opisati postupak sazrijevanja i prelaska s jednog na susljedni stupanj svijesti.
Prema viđenju Kena Wilbera, razvoj svjesnosti je stupnjevit postupak i svaki naredni korak slijedi tzv. „1-2-3 proces“ (identifikacija – deidentifikacija – integracija). Uzmimo za primjer mlađu osobu koja se nalazi na bilo kojem stupnju razvoja. Kažemo da joj je to uporište: osoba se poistovjećuje sa svjetonazorima tog stupnja. No, ta osoba i dalje raste, sazrijeva, stječe nova saznanja i kognicija mu do određene dobi postaje sve kompleksnija; sukladno tome, odnosna osoba se počinje diferencirati i konačno se od svog prvog težišta deidentificira, te ju u drugoj fazi i – transcendira. U trećoj fazi 1-2-3 procesa, osoba se identificira s novim, višim stupnjem svijesti, istovremeno integrirajući u sebe prethodnu fazu; ona joj sad postaje novo uporište: osoba je evoluirala, ima nove svjetonazore i svrsishodnije ponašanje. (Radi kasnije elaboracije, dobro je ovdje spomenuti da u svakoj od navedenih faza transformacije može biti teškoća i doći do patoloških iskrivljenja).

1. primjer: Opet uzmimo za primjer mlađu osobu (zato jer je u to doba života vitalna snaga veća, a sukladno tome i transformacijska sposobnost same osobe), kod koje je spontano, uporabom nekih sredstava ili putem dugotrajnije prakse određenih tehnika, došlo do probijanja praga njegove svjesnosti i prodora elemenata „više realnosti“ iz transpersonalne zone. Osoba se susreće sa novim, nikad viđenim i neočekivanim sadržajima. Možda je ushićena, no pomalo ju je i strah od nepoznatog, od nesvakidašnjeg; pomišlja da je možda skrenula s pameću. Govori o čudnim vizijama, ima čudne ideje i razmišljanja, spominje uzvišena stanja, mogući drugačiji svijet; postaje emotivnija i njezina okolina primjećuje da se je promiijenila. Ne nalazi objašnjenja niti zna kome se obratiti za pomoć. U tom trenutku i u našoj zapadnoj kulturi, naša osoba ima dvije mogućnosti, zavisno od njezine psihičke strukture, vjerovanja, utjecaja obitelji i/ili prijatelja i poznatih: potražiti će, u najboljem slučaju mišljenje svećenika i/ili psihijatra. Svećenik će joj najvjerojatnije pružiti utjehu, objasniti i poučiti kako naći smisao njenih previranja, uključiti u crkvenu zajednicu te preporučiti repetitivnu religijsku praksu za održavanje takvog stanja, sve u skladu s dogmom tzv. vodoravne ili translativne duhovnosti.
Rezultat? Osoba će se psihički smiriti i njen ego će ojačati; transformacijski impuls će se prigušiti. Ili će impuls biti tako snažan sa se osoba neće zadovoljiti postupkom svećenika, nego će potražiti pomoć psihijatra. Ovaj će, moguće je, procijeniti da se radi o ozbiljnoj psihičkoj destabilizaciji, disocijaciji s deluzijama, dakle o psihotičnom poremećaju. Obzirom da je psihotični poremećaj patološko stanje, a psihijatrija se bavi samo patologijom, naša će osoba dobiti sredstva za umirenje. Nije, naime, prepoznat progresivni proces transformacije i ograđen od regresivnog patološkog procesa.
Rezultat: akutno dešavanje će se smiriti, osoba će naizgled djelovati psihički smireno i stabilno; transformacijski impuls će biti zatomljen.
Analiza (ovdje se ograđujemo od svih onih slučajeva gdje je u procesu transformacije, osobito u fazi 2, nešto krenulo po zlu, ili se zbog bilo kojih drugih razloga zaista radi o genuinom patološkom procesu): u oba slučaja je došlo do smirenja akutne psihičke destabilizacije, no inicirani i poželjni transformacijski proces, koji bi osobu mogao dovesti do višeg stadija svjesnosti – usporen je, ili iskrivljen, ili u potpunosti ugašen.
Uloga transpersonalnog psihologa, utemeljena na istraživanju i na osobnom iskustvu, bi u ovom slučaju mogla biti: diferencijalno prepoznavanje nepatvorenog transmutacijskog procesa, njegovo podržavanje i usmjeravanje do konačne uspostave nove, više razine svijesti kod odnosne osobe.

2. Primjer: Svijet živi u kontinuiranom strahu od mogućih kataklizmi prouzročenih ljudskom rukom. Dobrim je dijelom to posljedica velike diskrepancije u razvoju tehnologije i svijesti. S jedna strane susrećemo galopirajući trend tehnološkog razvoja, a s druge puzajuća evolucija ljudske svijesti. Čak i ako na trenutak zaboravimo velike klimatske promjene, ekološke katastrofe, terorističke napade i sl. (sve redom dobrim dijelom posljedice čovječjeg djelovanja), nećemo moći izbjeći predodžbe mogućeg nuklearnog ili biološkog „armagedona“ kao posljedice zlouporabe visoke tehnologije od strane osoba niske razine svijesti. Pri tome nije potrebno uzimati u obzir tako arhaične razine svijesti kao što ih nalazimo u plemenima subsaharske Afrike ili Papue Nove Gvineje. Katastrofične događaje mogu prouzročiti i ljudi ili grupacije višeg ranga svijesti, ali zadojeni političkim ekstremizmom te ideološkim ili ideološko/religioznim fanatizmom. Takvih danas imamao napretek.
Gdje nam je izlaz? Osobno ne mogu zamisliti da će doći do zastoja ili regresije u tehnološkom napretku. Ostaje mogućnost ubrzanijeg razvoja, neću reći kolektivne, ali barem – više ljudske svijesti na globalnoj razini; to mi izgleda kao realna mogućnost izlaza iz kataklizmičkog raskrižja današnjice. Većina zemalja već radi na tome, ulažući u tu svrhu ogromna sredstva u svoje odgojno-obrazovne sustave, no kako se čini - to nije dovoljno. Potrebno je što prije dostići kritičnu masu jedinki visoke razine svjesnosti koja će predstavljati prekretnicu i biti pokretačka snaga u dostizanju takve razine u globalnim okvirima.
Na tom polju vidim važnu ulogu TPP, jer, kao što sam ranije već naveo, cilj joj je proučiti daljne dosege ljudske svijesti, s namjerom njenog boljeg razumijevanja, kontrole i promicanja, a time i daljnje evolucije, ne samo na individualnoj, već i na nivou ljudske vrste.

Prof. Milan Mirković, psiholog
Zagreb, veljača 2017.
Komentiraj...
natrag na vrh ▲
Uto, 24. 10. 2017 07:59