Transpersonalna psihologija (TPP) - idemo nešto dublje (3)

Donosimo novi nastavak priče o Transpersonalnoj psihologiji, autora kolege Milana Mirkovića:

„TP-psiholozi poimaju Duh ne samo kao suštinu ljudske prirode, već i kao temelj i cilj kozmičke evolucije. Sveobuhvatno razumijevanje ljudskih bića i svemira zahtijeva uključenje duhovnih fenomena“ (Jorge N. Ferrer, 2002).

Nakon dva prethodna, mahom faktografskao napisa na temu Transpersonalne psihologije (TPP), vrijeme je da krenemo u malo dublju problematiku. Na tom putu, čim malo zagrebemo po površini nailazimo na terminologiju, doživljaje i ponašanja koja upućuju na religijske svjetonazore. Stoga ćemo se ovaj put pozabaviti tom tematikom.

Pa, krenimo od početka. Od pamtivijeka je čovjek naslućivao i vjerovao u postojanje jedne više i nedokučive stvarnosti unutar sebe, kao i u neki misteriozni Izvor izvan sebe iz kojeg taj viši entitet vječno crpi snagu i nadu u bolji svijet. Koncept tih entiteta mijenjao se je, i dalje se mijenja (evoluira) sukladno razvoju umnih sposobnosti čovjeka, konkretno – njegove svijesti, a taj je povijesni proces na današnjem stupnju saznanja relativno lako pratiti, kako na razini pojedinca, tako i kod raznih društvenih zajednica te kod čitavog čovječanstva kao vrste.

Tako u primitivnim društvima susrećemo koncept zaštitničkog duha kojeg čovjek smješta u neke životinje, prirodne sile ili fetiše, a ljudi su ih štovali i njima se klanjali. U staroj Grčkoj pojam daimon je označavao zaštitnički duh, bogoliku moć, savjest. Kod starih Egipćana koncept Ba najviše sliči zapadnjačkom pojmu duše, aspektu ljudskog bića koji nastavlja život nakon smrti tijela. U starom Rimu je pojam genius označavao duševnu snagu, talent, duh-zaštitnika. Na Dalekom istoku milenijima postoji pojam atman čije značenje upućuje na unutrašnju svijest, božansku suštinu osobnosti; pojam koji odgovara zapadnjačkom pojmu duše. I dandanas u svim jezicima postoji neki lingvistički izvor (duh, duša, soul, seele, alma, anima, âme, esprit, psyche,...) koji ukazuje na izvjesnu vitalizirajuću silu unutar psihičkog sustava čovjeka, a koja ne može biti spoznata iz rakursa ovog našeg vidljivog svijeta.

Razvoj ovih intuitivnih uvida možemo pratiti i u naše, nazovimo ga uvjetno - znanstveno doba. U nastavku ću navesti nekoliko primjera. Za Fechnera (1835), poznatog kao osnivača psihofizike (eksperimentalne psihologije), manje se zna da je postulirao i neke sile u dubljim stupnjevima psihe, ispod praga svjesnosti, s funkcijom buđenja ljudske vrste u stanja viših stupnjeva svijesti (usput, jasno mi je zašto se za ovu pojedinost Fechnerovog genija nije znalo u vrijeme mojih studija, a to je bilo prije oko pola stoljeća u vrijeme striktno materijalistički i redukcionistički orijentirane Psihologije, no manje mi je jasno zašto je to tako i dandanas!). Pierre Janet (1889) zaključuje da se dobar dio mentalne aktivnosti odvija izvan ljudske svijesti. F.W.H. Myers postulira termin “subliminalna svijest” kao vrata u dublje slojeve psihe. Sigmund Freud drži da su razni fizički simptomi kao i psihičke smetnje povezane s potisnutim instinktima, porivima i nagonima koji su tamo zaštićeni obrambenim mehanizmima. Alfred Adler naglašava važnost samosvijesti ili snage volje (više razine svijesti!). C.G. Jung pronalazi slike i simbole (arhetipove) u dubljim slojevima psihe koje naziva kolektivnim nesvjesnim. Viktor Frankl primarnu snagu čovjeka nalazi u potrazi za smislom (viša razina svijesti!), idealima i vrijednostima za koje čovjek odlučuje da može živjeti pa i umrijeti. Neuspjeh u potrazi za smislom dovodi ga do egzistencijalnog vakuuma > egzistencijalne krize > egzistencijalne neuroze.
Ta stanja, ili ti psihički prostori, ili što god bilo to što se gore navodi, uvijek predstavljaju onaj vrhunac kojem je čovjek stremio kroz čitavu svoju povijest, a i dalje mu teži, možda i više nego ikad. Oni koji su imali sreću da ga iskuse izvješćuju da je to stanje u kojem se konačno nalazi smisao postojanja, pružajući nemjerljiv izvor intuicije, životne mudrosti i kreativnosti. Konačno, važno je istaći, da sve to čemu je čovjek tijekom čitave svoje povijesti težio nije niša drugo nego njegova, i naša, vlastita istinska priroda.

Taj vrhunac kojem čovjek vječno stremi, ili to stanje vrhunske kreativnosti, premda latentno zadano u visokoorganiziranoj tvari ljudskog mozga, ortodoksna Psihologija nije marila uvrstiti među predmete svojeg istraživanja, već ih je spremno prepustila religiji i/ili tzv. okultnim „znanostima“. Sve to usprkos činjenici da su TP fenomeni, iskustva i ponašanja – eminentno psihološke činjenice, neovisno o tome koje će im tumačenje netko pridati.

U novije vrijeme, slijedom višestoljetnih kontroliranih (laboratorijskih i ne-eksperimentalnih) istraživanja ljudske (pod)svijesti, Transpersonalna psihologija (TPP) se laća posla ulaska u taj psihički prostor, polazeći od činjenice da mi kao ljudska bića posjedujemo jedan dublji i širi, transpersonalni self, iznimne organizacije i kreativnosti, a čiji korijeni zadiru u duboke nesvjesne psihičke procese onkraj granica uobičajene budne svijesti. Roberto Assagioli drži da je TP-self koristan hipotetski konstrukt koji predstavlja najbližu psihološku inačicu starog pojma duše (Assagioli, 1993).

E sad, obzirom da se ovdje radi o istom ili sličnom psihičkom prostoru, te istim ili sličnim iskustvima i ponašanjima (toliko da se u mnogo slučajeva oni uopće ne mogu razlikovati jedni od drugih) kojim s jedne strane vjekovima dominira religija, a s druge sad ih i TPP pokušava obuhvatiti te racionalno osvijetliti, bilo je samo pitanje vremena kad će među njima doći do nesporazuma. Tako i danas mnogi kršćani fundamentalističkih svjetonazora kritiziraju TPP jer je povezuju s New Age pokretom, a neki drugi smatraju da ulaskom u ovu problematiku, TPP „predlaže alternativni sustav vjere koji odvraća mlade ljude od institucionalizirane religije“ (Lewis & Melton, 1992).
No, prava je istina da je TPP teološki neutralna jer niti izgrađuje niti ruši niti jednu od postojećih formalnih religija ili tradiciju religijske prakse, već dapače - „TPP dozvoljava svakoj „duhovnoj psihologiji“ da govori sama za sebe, ne pokušavajući je objasniti konvencionalnim psihoanalitičkim, bihevioralnim, kognitivnim ili neurološkim terminima“ (Tart, 1992).

Nije naodmet istaći kako na ovom polju i inače vlada pozamašni semantički metež (bez potrebe ulaska u detalje, dovoljan dokaz za to je npr. poistovjećivanje značenja riječi duhovno s religijskim, kršćanstva s katoličanstvom, prigodno deklariranog vjernika sa ekstatičnim mistikom u samostanu, itd).

Radi što jasnije distinkcije između TPP i religije, TPP transpersonalne doživljaje naziva duhovnim, a ne religijskim iskustvima. Pri tome, termin duhovno se poima u njegovom najširem smislu, „uključujući ne samo specifična religijska iskustva, već sva stanja svijesti i sve one funkcije i aktivnosti koje imaju veze s najvišim vrijednostima: etičkim, estetskim, herojskim, humanističkim, altruističkim“ (Assagioli, 1991).
Još očitiju razliku uviđamo ako duhovno usporedimo s organiziranom religijom. S jedne strane imamo, kako to Stanislav Grof zapaža u svojoj Psihologiji budućnosti, institucionaliziranu grupnu aktivnost koja se odvija u predodređenim prostorima (crkvama ili hramovima), predvođenu hijerarhijski postavljenim uglednicima koji mogu ali ne moraju imati osobnih iskustava duhovne stvarnosti, a nerijetko se fokusirajući na postizanje dodatnih, sasvim sekularnih ciljeva: političke moći, posjeda, novca i drugih svjetovnih dobara (Grof, 2000).
S druge strane, pak, Transpersonalna psihologija drži da je duhovnost privatna, eminentno intimna aktivnost tijekom koje se pojedinac nalazi u posebnom i neposrednom odnosu s Izvorom (višom, konačnom stvarnošću), te stoga za svoje odvijanje ne iziskuje niti posebno mjesto, niti ikakvog medijatora.

U cilju izbjegavanja daljnjih nesuglasica, TPP nastoji usredotočiti svoje proučavanje samo na ona transpersonalna iskustva koja nisu religijske prirode. No, ni to nije jednostavno, obzirom da među njima postoji izvjesno fenomenološko preklapanje. Pri tome valja znati da se samo neka TP iskustva odnose na religijske sadržaje, ali sva religijska iskustva nisu ujedno i transpersonalna iskustva. Drugim riječima, TPP se u principu drži dalje od TP iskustava s religijskim konotacijama, a sklona je mišljenju da se svako transpersonalno iskustvo može objasniti na religijski ili ne-religijski način, ovisno o karakteristikama ličnosti i razvojnoj razini svijesti odnosne osobe.

Radi daljnjeg objašnjenja navedenih (duhovnih) i drugih fenomena koji imaju korijen u dubokom psihičkom prostoru (dosežnih mahom, osim spontano, u neuobičajenim stanjima svijesti kao što su san, mistična ekstaza, stanje kreativne inspiracije, pod utjecajem nekih psihostimulansa, kao i tijekom nekih drugih stanja svijesti), neki TP-psiholozi su postulirali hipotetski konstrukt – transpersonalni self kao jedan širi i dublji, najčešće nesvjesni identitet, koji latentno egzistira onkraj praga uobičajene budne svijesti, a kao njeno prirodno produženje. Čitav niz teoretičar se je referirao na to stanje svijesti, ponukani dijelom osobnim iskustvima, dijelom oslanjajući se na istraživanja tuđih doživljaja i ponašanja, a ponajviše na temelju obih činjenica. Davali su im različita imena pa spomenemo neke od njih: transmarginalno polje (William James, 1936), subliminalna svijest (F.W.H. Myers, 1961. i dalje), suprasvijest (R. Assagioli, 1991), kognitivno nesvjesno (John Kihlstrom, 1987), transpersonalne razine svijesti (Ken Wilber, 2000).
Podrobnije na tu temu – nekom drugom prilikom.

I na kraju, možda će netko, kao što je uobičajeno, postaviti pitanje - koje li praktične koristi od te transpersonalne svijesti za čovjeka danas i ovdje? Istina, neposredna korist za većinu ljudi ožda i nije vidljiva (makar je ima!), jer ona neće riješiti ni političke, ni gospodarske, ni populacijske, ni druge neposredne egzistencijske probleme pojedinaca ili zajednice. No, nudi čovjeku mogućnost novih dosega svijesti, ukazujući na moguće putove izlaska iz sadašnjeg ćorsokaka. Naime, možda da dosadno ponovim, evolucija čovjeka nije stala kad smo se mi rodili, kao što se to mnogim egoički nastrojenim pojedincima čini. A kad ćemo, i hoćemo li uopće, dosegnuti jedno sretnije sutra, zavisi od toga kako živimo danas. Ključ je – viša (transpersonalna) svijest, danas!

P.S. Želim naglasiti da ovdje izrečenim ni u kojem slučaju ne želim pejorizirati, a još manje - negirati legitimitet organizirane religije koja je, takva kakva u globalu danas jest, strukturirana sukladno evolucijskom stupnju razvoja svijesti modernog čovjeka, već dapače, držim da ona pruža neiscrpan izvor utjehe i nade ogromnoj većini svojih vjernika.

prof. Milan Mirković, klinički psiholog

Srodni sadržaj (po oznakama)

Komentiraj...
natrag na vrh ▲
Ned, 19. 11. 2017 21:01