Od srca srcu, od starice svima...piše prof. Mirjana Krizmanić

Nebo je u Zagrebu gotovo tirkizno plavo, sunce sja, a na ulicama i dvorištima - samo golubovi. U kućama djeca, mladež, odrasli i - starci. Neki sami, neki s kojim članom obitelji, neki s kućnim ljubimcem - svi s tjeskobom.
Korona je u blizini, u gradu, u susjednoj ulici, možda već i u mojoj kući. Korona, koju svi sve više doživljavamo kao jasnu i veliku opasnost. I to opasnost zbog koje ne možemo do susjeda na kavu, niti u kafić na jutarnje čavrljanje s kojom prijateljicom, znancem ili prolaznikom koji naiđe. To osamljivanje otežava nam ovaj naš novi život. Ali kad bismo se sjetili da su mnogi koje volimo, cijenimo i veselimo se što postoje, još uvijek ovdje s nama, bilo bi nam odmah lakše. Svima njima možemo se radovati i kad ih ne vidimo i ne čujemo, kad ne možemo do njih, jer su oni uistinu na različite načine utkani u naš život. Svi naši bližnji, naši prijatelji, susjedi, kolege, znanci koje godinama srećemo na gradskim ulicama, svi su oni tu i sa svima njima se i ja ovaj čas nastojim družiti. Ne da bih smanjila svoju samoću, jer imam kraj sebe četveronožnu, zelenooku prijateljicu, koja svako malo nastoji svojom mačjom šapicom nešto i pridonijeti ovom tekstu.
Svi su oni tu jer nas vežu dani i sati života koje smo proveli zajedno: u smijehu i radosti, brigama i strepnjama koje su nailazile, a sada i s koronom, koja kao da nas gura jedne od drugih kako bismo bili udaljeni "najmanje dva metra". Ali u biti, ta udaljenost ništa ne znači jer mi i dalje čujemo, osjećamo i vidimo jedni druge. Iako vam svima pišem neovisno o tome poznajemo li se ili ne.
Ja sam umirovljena psihologinja s više od 8 desetljeća na leđima ( a vjerujte - i u drugim dijelovima tijela), koja bi rado sa svima vama, mladima i starima, željela razgovarajući provesti ovo prelijepo sunčano, zagrebačko jutro.
Jest da je tjeskoba u gradu, jest da strepimo za sve koje volimo, pa čak i za one do kojih nam baš i nije stalo, ali strepeći za sve poznate i nepoznate. Nema danas automobila ni u centru grada, ali se čuju golubovi koji su ga "uzeli pod svoje", pa guguću na sve strane. Uz njihovu pomoć htjela bih vam reći kako svaki ovaj dan, svako jutro, podne i večer treba provesti - u mislima ili "u živo" - s ljudima koji su nam bliski, do kojih nam je stalo. Pri tome se trebamo s razumijevanjem susresti ne samo sa strahovima i strepnjama svih njih i nas samih, već posebno s onima mojih "vršnjaka": starica i staraca.
Znam da neki od vas već prigovaraju što ne govorim "politički korektno", pa ih ne nazivam "osobama u poodmaklim godinama", kao da su te godine protrčale pored njih i sad su, eto, na tom životnom putu "poodmakle". Znam da ima ljudi koji će reći da su se svi oni ipak već "naživjeli", pa onda i nije tako strašno ako ih korona uzme. Ako već nekog mora uzeti, neka ne dira mlade, odrasle i zrele, kad već ima toliki izbor među ovima čije je vrijeme zapravo već prošlo.
Vjerujem da bi mnogi od tih staraca i starica rado poklonili svoj život nekom od svoje djece, unuka, rođaka, prijatelja... Ali svi znamo da tako ne funkcionira ni život ni korona, pa ako starci i dalje žive, nitko zbog toga neće biti oštećen. Treba se podsjetiti da će svi oni i u ovim danima kad nam to svima najviše treba, sve svoje bližnje i dalje zaogrtati plaštem svoje naklonosti, čiji će džepovi biti puni korisnih životnih iskustava iz ratova i nestašica koje su već u svojim životima proživjeli.
Dopustite mi da vas podsjetim na činjenicu da svi ljudi, neovisno o svojoj životnoj dobi, tako dugo dok dišu žele biti na ovom svijetu. Zato se i mi starci veselimo još jednom proljeću, rado bi vidjeli i doživjeli još koje ljeto, jesen okićenu svim bojama, a da o bijeloj zimi i ne govorim... Mnogi od nas ne samo što još vide, čuju i osjećaju, već i misle - složenije i zanimljivije nego štio su to činili u mlađoj dobi. Naše je sadašnje uživanje u životu često i veće nego što je bilo prije, jer više cijenimo raznoliko bogatstvo življenja, koje se u ranijim životnim razdobljima često znalo pogubiti u svakodnevnim događanjima. Pri tome nitko od nas ne udiše dio zraka koji bi da nas nema udahnuo netko drugi, ne pije vodu, koja će nekome pored njega uzmanjkati, ne jede hranu koja će nekome nedostajati...
Mnoge osobe s velikim brojem godina života na leđima, još uvijek na razne načine obogaćuju živote svojih bližnjih, pa i preostalih prijatelja, susjeda i znanaca, iako ih katkada možda malo i opterećuju svojim životnim iskustvima.
Dragi moji znani i neznani, mislite na to da će vam danas, kad nam svima korona šuška pred vratima, briga za druge u koju ćete uključiti i vaše starce i starice smanjiti strah, strepnju ili tjeskobu koju zbog nje osjećate i podsjetiti vas

ne samo na sve radosti koje ste sa svojim ili "tuđim" starcima i staricama doživjeli, već i na vrijeme koje još možete s njima provesti. Nema bolje pripreme na vlastitu starost od života s po kojim starcem ili staricom. A možda vas uprava ta iskustva s njima oslobode i tako često prisutnog straha od starosti. Uz želju da nas korona virus što prije napusti, sve vas od srca pozdravljam, Mirjana Krizmanić
natrag na vrh ▲
Sri, 08. 04. 2020 10:14