Dobiva li rat oružje ili čovjek? Značaj Vukovarske bitke - u povodu sjećanja na žrtvu Vukovara
U povodu Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata portal Psihološki prostor donosi tekst kolegice Ane Antolović kojeg prenosimo u cijelosti:
Psihička je pripremljenost vojnika jedan od temeljnih uvjeta djelotvornosti u ratu
Ukupna spremnost vojnika za boj ima velik broj sastavnica. Jedna od najčešćih podjela sastavnica spremnosti obuhvaća tvarnu (oružje, streljivo, oprema), tjelesnu (jakost, izdržljivost, oporavljivost nakon većih fizičkih napora) i psihičku (domoljublje, zajedništvo, povjerenje) spremnost. Psihička je sastavnica jedna od najvažnijih, a u mnogim bojevima i presudna. Nedvojbeno je pokazano kako psihička spremnost vojnika do određene mjere može nadoknaditi i njihovu neopremljenost, nedostatnu uvježbanost pa čak i nepopunjenost postrojbe. U Vijetnamskom ratu (1964.-1973.) američki su vojnici sami opisivali svoje stanje kraticom „UUUU“, a koja je značila „the unwilling, led by the unqualified, doing the unnecessary for the ungrateful“, odnosno, „nevoljni, vođeni od strane nesposobnih, rade nepotrebno za nezahvalne“. Američki su vojnici imali sve što nisu imali Vijetnamci: opremu, popunjenost, profesionalno zapovijedanje, učinkovit sustav vježbanja. Međutim, nisu imali volju, društvenu potporu, vjeru u vlastite vođe i u cilj svog ratovanja.
Vukovarska bitka – pobjeda hrabrosti i morala
Hrabrost, borbeni moral, društvenu potporu, vjeru u vlastite vođe i u cilj svog ratovanja imali su i branitelji Vukovara 1991. godine. Navedeno može objasniti činjenicu da se, unatoč izrazitom nesrazmjeru u broju vojnika, vojnoj opremi, naoružanju i materijalno – tehničkim sredstvima, obrana Vukovara uspješno održavala tri mjeseca. Treća ili završna faza Vukovarske bitke obuhvaća razdoblje od 24. kolovoza do 20. studenog 1991. godine (ili 22. studenog, ovisno o tome koji se događaj uzme kao kraj faze) i odnosi se na razdoblje otvorene agresije na grad. Prikupljeni podaci i sudionici obrane grada svjedoče da su u tom razdoblju, a tek u jednom kraćem vremenskom periodu, vukovarski branitelji raspolagali s dva tenka, nasuprot 600 tenkova neprijateljskih snaga te 25 minobacača i 20 topova nasuprot stotinama topničkih oruđa i minobacača neprijatelja (...). U različitim se fazama agresije na Vukovar slilo oko 60 tisuća vojnika, dok se u redovima Hrvatske vojske i policije na prvim crtama gradskog bojišta borilo tek nešto više od dvije tisuće ljudi. Nedostatak u naoružanju i vojnoj opremi vukovarski su branitelji nadoknadili hrabrošću, borbenom vještinom, aktivnom obranom, moralom i vjerom u konačnu pobjedu. Slomili su volju i sposobnost neprijateljskih snaga za daljnje napredovanje prema zapadu Hrvatske te Hrvatskoj vojsci pružili dovoljno vremena da se konsolidira i naoruža
Društvena potpora vojsci u Domovinskom ratu – uloga medija
Društvenu potporu vojsci u Domovinskom ratu činila je opća društvena kultura te tadašnji stavovi prema sukobu. Raspoloženje javnosti ili javno mišljenje odigralo je važnu ulogu kroz HRT (Hrvatsku radioteleviziju), gdje su prikazivane dnevne emisije, sportske i zabavne, ali i Gardijada – kasnovečernji projekt posvećen hrvatskim braniteljima. Bio je to program uživo koji se sastojao od reportaža s prve crte bojišnice, glazbe te poruka branitelja prijateljima i obiteljima. Prema podacima koje je uredništvo dobivalo s terena, Gardijada je bila toliko gledana da su branitelji povlačili kablove i nekoliko stotina metara da bi je mogli gledati i u rovovima. Glazba je bila jako prisutna u svim programima HRT-a, a osobito snažno je odjeknula domoljubna pjesma „Moja domovina“, prvi puta objavljena u Dnevniku HTV-a 15. rujna 1991. godine. Poticala je dodatni zanos u borbi za slobodu te postala simbol domoljublja, a često se pjeva i danas u najrazličitijim prigodama. Nastala je kao rezultat odluke 138 hrvatskih estradnih umjetnika, spojenih u Band aid, da na svoj način sudjeluju u obrani Domovine.
Nadalje, 29. kolovoza 1991. HTV je počeo emitirati program „Za slobodu“. Trajao je 24 sata i organiziran je kao megamagazin potpuno posvećen obrani zemlje i zaštiti stanovništva. Kao stalni izvor informacija uvelike je pomagao ljudima pri orijentaciji u novim ratnim okolnostima, a osim dopisnika iz cijele Hrvatske, u program su se uključivali vojni stručnjaci, povjesničari, liječnici i psiholozi.
Karizmatična ličnost i vođa kojem se vjeruje – Blago Zadro
Brojni su primjeri pokazali da djelovanje zapovjednika utječe na vojnike i prije boja i u boju. Pri tome je jako važan zapovjednikov autoritet, njegove osobine ličnosti i ponašanje, njegov rad u organizaciji borbene jedinice, kontakt s vojnicima, kao i samo vođenje borbenih aktivnosti. Uz to, zapovjednik treba biti vjerodostojan kao izvor informacija svih vrsta te u odnosu prema vojnicima treba iskazivati poštovanje i skrb. Vojnici moraju imati povjerenje u zapovjednika da bi zapovjednik razvio lanac povjerenja vojnika u smislenost zadaća i privrženost ciljevima. Zato je važno da zapovjednik utječe na vojnike djelovanjem, a ne samo riječima, da djeluje kao uzor, pokazuje poštenje, inspirira motivirajući, ovlašćujući i ohrabrujući te demonstrira vođenje u turbulentnim vremenima.
To je, među izuzetnim i drugim zapovjednicima obrane grada Vukovara, činio legendarni Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova Naselja i Trpinjske ceste, odnosno 3. bojne 204. Vukovarske brigade. Opisivan je kao skroman i „običan“, odlučan čovjek, hrabar i siguran u sebe i ljude koji su bili uz njega; kao čovjek kojeg je zanimala hrvatska povijest te koji je poštovao i cijenio i nacionalne manjine, ali nije dao na Hrvatsku. Prije samog početka rata bio je zaposlen u tvornici cipela „Borovo“. Radnici su 1980-ih i početkom 1990-ih bili nezadovoljni poslovanjem tvornice, pa je on organizirao štrajkove i tražio smjenu direktora te se tako već tada nametnuo kao vođa. Kao „čovjek iz naroda“, također je opisivan i kao autoritet kojem su ljudi vjerovali, koji je imao izuzetne sposobnosti organizacije i bio uz svoje vojnike svaki dan.
Samo uspješni zapovjednici su ujedno i vođe
Vođenje je bez dvojbe jedan od čimbenika koji imaju najočitije veze s uspješnošću neke skupine i organizacije. Blago Zadro nesumnjivo je bio i vođa. Voditi skupinu ljudi znači utjecati na njihovo ponašanje, odnosno postići da ljudi dragovoljno izvode određene djelatnosti. Zapovijedanje je također utjecanje na ponašanje podređenih, ali uz formalizirana ovlaštenja i sankcije za neprovedbu zapovijedi. To je formalizirano vođenje. Samo uspješni zapovjednici su ujedno i vođe, jer vođe su ti koji imaju stvarni, a zapovjednici tek formalni autoritet. Autoritet Blage Zadre proizašao je iz njegove stručnosti (a nije imao vojnu izobrazbu!), sposobnosti, osobina ličnosti te (gore opisanog) odnosa prema podređenima. General Colin Powell ističe da je najvažniji zadatak vođe naučiti članove tima da vjeruju u sebe. Blago Zadro činio je i to. Jednom riječju, imao je karizmu – moć da se očara, uvjeri i pridobije, da se utječe na motivaciju ljudi, pokrene i vodi.
„Vlada umovima, ali i srcima”
Karizmatična ličnost ima jaku individualnost i prepoznatljivost. Takvu osobu ljudi neće zaboraviti nakon upoznavanja, niti ju zamijeniti s nekom drugom osobom. Odaje potpunu zaokupljenost svojom misijom (zašto) i vizijom (što) te ima vještinu jasnog i jednostavnog komuniciranja. Karizmatična ličnost „vlada našim umom, ali i našim srcem“, a ljudi ju doživljavaju i kao stručnog vođu, ali i kao omiljenu osobu prema kojoj gaje jake emocije. Voli eksperimentirati, istraživati i mijenjati te je sklona riziku i nerijetko ulazi u sukobe. Zbog toga karizmatična ličnost od svojih podređenih dobije suradnju i kad ju ne traži. Moglo bi se reći da ima „želju za vođenjem”; takvoj je ličnosti vođenje „potreba” i strast.
Urednik Hrvatskog radija Vukovar za vrijeme Domovinskog rata, Siniša Glavašević, izvještavao je:...„nijedan grad nije sa manjom vojnom silom obranio veću koricu hrvatskog kruha...“; „Oni nemaju srca jer se ne bore za svoje kao mi...“ Navedene snažne izjave Siniše Glavaševića najbolje opisuju veliku i često odlučujuću važnost „duha“, odnosno „volje“ u vojnoj i vojničkoj učinkovitosti. U Domovinskom je ratu potvrđeno ono što je odavno poznato: Pobjedu u ratu ne donosi ni brojnost ni snaga oružja, već vojska koja u boj pođe jača u duši (Ksenofan, 565.-480. godine prije Krista). Rat ne dobivaju oružje i oprema, nego ljudi i njihova spremnost za boj.
Izvorni članak možete pogledati OVDJE.
Psihička je pripremljenost vojnika jedan od temeljnih uvjeta djelotvornosti u ratu
Ukupna spremnost vojnika za boj ima velik broj sastavnica. Jedna od najčešćih podjela sastavnica spremnosti obuhvaća tvarnu (oružje, streljivo, oprema), tjelesnu (jakost, izdržljivost, oporavljivost nakon većih fizičkih napora) i psihičku (domoljublje, zajedništvo, povjerenje) spremnost. Psihička je sastavnica jedna od najvažnijih, a u mnogim bojevima i presudna. Nedvojbeno je pokazano kako psihička spremnost vojnika do određene mjere može nadoknaditi i njihovu neopremljenost, nedostatnu uvježbanost pa čak i nepopunjenost postrojbe. U Vijetnamskom ratu (1964.-1973.) američki su vojnici sami opisivali svoje stanje kraticom „UUUU“, a koja je značila „the unwilling, led by the unqualified, doing the unnecessary for the ungrateful“, odnosno, „nevoljni, vođeni od strane nesposobnih, rade nepotrebno za nezahvalne“. Američki su vojnici imali sve što nisu imali Vijetnamci: opremu, popunjenost, profesionalno zapovijedanje, učinkovit sustav vježbanja. Međutim, nisu imali volju, društvenu potporu, vjeru u vlastite vođe i u cilj svog ratovanja.
Vukovarska bitka – pobjeda hrabrosti i morala
Hrabrost, borbeni moral, društvenu potporu, vjeru u vlastite vođe i u cilj svog ratovanja imali su i branitelji Vukovara 1991. godine. Navedeno može objasniti činjenicu da se, unatoč izrazitom nesrazmjeru u broju vojnika, vojnoj opremi, naoružanju i materijalno – tehničkim sredstvima, obrana Vukovara uspješno održavala tri mjeseca. Treća ili završna faza Vukovarske bitke obuhvaća razdoblje od 24. kolovoza do 20. studenog 1991. godine (ili 22. studenog, ovisno o tome koji se događaj uzme kao kraj faze) i odnosi se na razdoblje otvorene agresije na grad. Prikupljeni podaci i sudionici obrane grada svjedoče da su u tom razdoblju, a tek u jednom kraćem vremenskom periodu, vukovarski branitelji raspolagali s dva tenka, nasuprot 600 tenkova neprijateljskih snaga te 25 minobacača i 20 topova nasuprot stotinama topničkih oruđa i minobacača neprijatelja (...). U različitim se fazama agresije na Vukovar slilo oko 60 tisuća vojnika, dok se u redovima Hrvatske vojske i policije na prvim crtama gradskog bojišta borilo tek nešto više od dvije tisuće ljudi. Nedostatak u naoružanju i vojnoj opremi vukovarski su branitelji nadoknadili hrabrošću, borbenom vještinom, aktivnom obranom, moralom i vjerom u konačnu pobjedu. Slomili su volju i sposobnost neprijateljskih snaga za daljnje napredovanje prema zapadu Hrvatske te Hrvatskoj vojsci pružili dovoljno vremena da se konsolidira i naoruža
Društvena potpora vojsci u Domovinskom ratu – uloga medija
Društvenu potporu vojsci u Domovinskom ratu činila je opća društvena kultura te tadašnji stavovi prema sukobu. Raspoloženje javnosti ili javno mišljenje odigralo je važnu ulogu kroz HRT (Hrvatsku radioteleviziju), gdje su prikazivane dnevne emisije, sportske i zabavne, ali i Gardijada – kasnovečernji projekt posvećen hrvatskim braniteljima. Bio je to program uživo koji se sastojao od reportaža s prve crte bojišnice, glazbe te poruka branitelja prijateljima i obiteljima. Prema podacima koje je uredništvo dobivalo s terena, Gardijada je bila toliko gledana da su branitelji povlačili kablove i nekoliko stotina metara da bi je mogli gledati i u rovovima. Glazba je bila jako prisutna u svim programima HRT-a, a osobito snažno je odjeknula domoljubna pjesma „Moja domovina“, prvi puta objavljena u Dnevniku HTV-a 15. rujna 1991. godine. Poticala je dodatni zanos u borbi za slobodu te postala simbol domoljublja, a često se pjeva i danas u najrazličitijim prigodama. Nastala je kao rezultat odluke 138 hrvatskih estradnih umjetnika, spojenih u Band aid, da na svoj način sudjeluju u obrani Domovine.
Nadalje, 29. kolovoza 1991. HTV je počeo emitirati program „Za slobodu“. Trajao je 24 sata i organiziran je kao megamagazin potpuno posvećen obrani zemlje i zaštiti stanovništva. Kao stalni izvor informacija uvelike je pomagao ljudima pri orijentaciji u novim ratnim okolnostima, a osim dopisnika iz cijele Hrvatske, u program su se uključivali vojni stručnjaci, povjesničari, liječnici i psiholozi.
Karizmatična ličnost i vođa kojem se vjeruje – Blago Zadro
Brojni su primjeri pokazali da djelovanje zapovjednika utječe na vojnike i prije boja i u boju. Pri tome je jako važan zapovjednikov autoritet, njegove osobine ličnosti i ponašanje, njegov rad u organizaciji borbene jedinice, kontakt s vojnicima, kao i samo vođenje borbenih aktivnosti. Uz to, zapovjednik treba biti vjerodostojan kao izvor informacija svih vrsta te u odnosu prema vojnicima treba iskazivati poštovanje i skrb. Vojnici moraju imati povjerenje u zapovjednika da bi zapovjednik razvio lanac povjerenja vojnika u smislenost zadaća i privrženost ciljevima. Zato je važno da zapovjednik utječe na vojnike djelovanjem, a ne samo riječima, da djeluje kao uzor, pokazuje poštenje, inspirira motivirajući, ovlašćujući i ohrabrujući te demonstrira vođenje u turbulentnim vremenima.
To je, među izuzetnim i drugim zapovjednicima obrane grada Vukovara, činio legendarni Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova Naselja i Trpinjske ceste, odnosno 3. bojne 204. Vukovarske brigade. Opisivan je kao skroman i „običan“, odlučan čovjek, hrabar i siguran u sebe i ljude koji su bili uz njega; kao čovjek kojeg je zanimala hrvatska povijest te koji je poštovao i cijenio i nacionalne manjine, ali nije dao na Hrvatsku. Prije samog početka rata bio je zaposlen u tvornici cipela „Borovo“. Radnici su 1980-ih i početkom 1990-ih bili nezadovoljni poslovanjem tvornice, pa je on organizirao štrajkove i tražio smjenu direktora te se tako već tada nametnuo kao vođa. Kao „čovjek iz naroda“, također je opisivan i kao autoritet kojem su ljudi vjerovali, koji je imao izuzetne sposobnosti organizacije i bio uz svoje vojnike svaki dan.
Samo uspješni zapovjednici su ujedno i vođe
Vođenje je bez dvojbe jedan od čimbenika koji imaju najočitije veze s uspješnošću neke skupine i organizacije. Blago Zadro nesumnjivo je bio i vođa. Voditi skupinu ljudi znači utjecati na njihovo ponašanje, odnosno postići da ljudi dragovoljno izvode određene djelatnosti. Zapovijedanje je također utjecanje na ponašanje podređenih, ali uz formalizirana ovlaštenja i sankcije za neprovedbu zapovijedi. To je formalizirano vođenje. Samo uspješni zapovjednici su ujedno i vođe, jer vođe su ti koji imaju stvarni, a zapovjednici tek formalni autoritet. Autoritet Blage Zadre proizašao je iz njegove stručnosti (a nije imao vojnu izobrazbu!), sposobnosti, osobina ličnosti te (gore opisanog) odnosa prema podređenima. General Colin Powell ističe da je najvažniji zadatak vođe naučiti članove tima da vjeruju u sebe. Blago Zadro činio je i to. Jednom riječju, imao je karizmu – moć da se očara, uvjeri i pridobije, da se utječe na motivaciju ljudi, pokrene i vodi.
„Vlada umovima, ali i srcima”
Karizmatična ličnost ima jaku individualnost i prepoznatljivost. Takvu osobu ljudi neće zaboraviti nakon upoznavanja, niti ju zamijeniti s nekom drugom osobom. Odaje potpunu zaokupljenost svojom misijom (zašto) i vizijom (što) te ima vještinu jasnog i jednostavnog komuniciranja. Karizmatična ličnost „vlada našim umom, ali i našim srcem“, a ljudi ju doživljavaju i kao stručnog vođu, ali i kao omiljenu osobu prema kojoj gaje jake emocije. Voli eksperimentirati, istraživati i mijenjati te je sklona riziku i nerijetko ulazi u sukobe. Zbog toga karizmatična ličnost od svojih podređenih dobije suradnju i kad ju ne traži. Moglo bi se reći da ima „želju za vođenjem”; takvoj je ličnosti vođenje „potreba” i strast.
Urednik Hrvatskog radija Vukovar za vrijeme Domovinskog rata, Siniša Glavašević, izvještavao je:...„nijedan grad nije sa manjom vojnom silom obranio veću koricu hrvatskog kruha...“; „Oni nemaju srca jer se ne bore za svoje kao mi...“ Navedene snažne izjave Siniše Glavaševića najbolje opisuju veliku i često odlučujuću važnost „duha“, odnosno „volje“ u vojnoj i vojničkoj učinkovitosti. U Domovinskom je ratu potvrđeno ono što je odavno poznato: Pobjedu u ratu ne donosi ni brojnost ni snaga oružja, već vojska koja u boj pođe jača u duši (Ksenofan, 565.-480. godine prije Krista). Rat ne dobivaju oružje i oprema, nego ljudi i njihova spremnost za boj.
Izvorni članak možete pogledati OVDJE.